Nezavidna situacija u radu DVD-a potrajala je
sve do 1920. godine. Naime, do te godine društvo je održalo svega 6 sjednica,
broj članova sveden je na minimum i oni su mahom bili starije životne dobi. Sve
to revno je evidentirao ondašnji tajnikVinko
Balog.
U tom vremenu prečesto su se među članovima ispreplitali pro
katolički i protuhrvatski elementi, a sve je više rastao utjecaj projugoslavenski
orijentiranih pojedinaca. U takvom okruženju , kada je dominirala "dnevna
politika", od vatrogasaca se nije moglo ni mnogo očekivati.
Unutar DVD-a ponovno je 1928. godine oformljena limena glazba
koja je uspješno nastavila rad svojih prethodnika od prije 1. svjetskog rata.
Ona je bila jedan od elemenata stabilnijeg društvenog rada, kao i prvi tečaj
koji je organiziran za ispitane vatrogasce te iste godine. Tečaj je pohađalo i
uspješno okončalo 18 polaznika. Za takav rad DVD je 1931. godine primilo Zlatnu
medalju za građanske zasluge.
Kotoripski vatrogasci svojom primarnom djelatnošću sudjeluju
i van Kotoribe. Tako su 1931. godine zabilježene njihove protupožarne
intervencije u Čakovcu i Gardinovcu, a godine poslije u Cirkovljanu i Velikom
Bukovcu. 1934. godine veliki požar zadesio je Donji Kraljevec prilikom čega je
stradalo polovina mjesnih gospodarskih objekata.
U njegovu gašenju sudjelovalo je i 12 kotoripskih vatrogasaca
koji su na gašenje, gdje su ostali 24 sata , išli pješke poljskim putem uz
prugu, a sa sobom vozili zaprežnu štrcaljku.
U tom meduratnom periodu treba zabilježiti i 1939. godinu
kada u DVD-u Kotoriba dolazi do raskola. Formiraju se dva DVD-a, na čelu jednog
su Vjekoslav Nađ i Vinko Balog, dok su čelnici drugog Društva bili su Ivan Plačko
i Rok Trojko. Osnovni uzrok raskola pozivao je na političkim opcijama koje su
vladale među članovima. Takvo stanje ostalo je do okupacije kada mađarski
okupator unutar vrši reorganizaciju njihova djelovanja i ustroja podredivši im
pritom svojim interesima. Stoga i ne čudi podatak što se jedan dio članstva dao
u njegovu službu.
Tijekom II. svjetskog rata rad Društva stagnira, premda su česte
ratne nedaće itekako zahtijevale protupožarne intervencije. Stoga neizostavno
moramo spomenuti požar 1945. godine, kada prilikom povlačenja njemačkih vojnih
snaga bivaju podmetnute mine u tamošnjoj pilani. Požar je trajao dva dana, a u
toj borbi s vatrenom stihijom ipak je spašen veći dio rezane građe i trupaca,
dok je sama pilana uništena.