Kapela sv. Križa - Kotoriba

KAPELA SVETOG KRIŽA I BLAŽENE GOSPE

U 17. stoljeću najveći dio Međimurja bijaše pokriven hrastovim šumama. Zato je međimurski seljak kao građevni materijal upotrebljavao drvo, od kojeg je gradio kuće, gospodarske zgrade, utvrde, mostove, župne dvorove i crkve.
Tako su kuće u Kotoribi uglavnom bile izgrađene od drveta i pokrivene slamom (šopom). Te su kuće imale tri prostorije: sobu za boravak i spavanje, "zakadenu" kuhinju i sobu, koja je, ako je obitelj bila brojna služila kao spavaonica ili spremište.

Iznad tavanskih prozorčića ili pod zabatom krovišta često je bio smješten kip Sv. Florijana, zaštitnika od požara.

U razdoblju vladavine Zrinskih nije u utvrdi Kotoriba u početku postojala kapela. Župna se crkva nalazila u Donjem Vidovcu, u kojem je bilo središte župe za sela Donja Dubrava, Altarec (Sv. Marija), Donji Mihaljevec i Cvetošinec (mjesto koje je kasnije nestalo), te utvrde Kotoriba.
O tome govore kanonske vizitacije iz godina 1669, 1671. i 1688.

Prvo izvješće o postojanju kapele u Kotoribi nalazimo u kanonskoj vizitaciji godine 1669, kada vizitator piše da se "in praesidio Co-turib" nalazi kapela "locus quidem benedictus dicitur, nomen tamen capellae ignoratur". Kanonska vizitacija godine 1688. već spominje da se u "praesidium Koturiba" nalazi filijala Sv. Križa, a već sljedeća kanonska vizitacija 1693. spominje da se u "praesidim Kotoriba", koja od davnine pripada župi Donji Vidovec, nalazi crkva koja ima kip BI. Gospe, slike na papiru i veliki drveni križ. Crkva ima i zvona, postavljena na četiri drvena stupa.


U kapeli se na sve blagdane kroz godinu, osim na blagdane BI. Marije Djevice, Sv. Stjepana Prvomučenika, na Uskrsni i Duhovni ponedjeljak, na Tri Kralja, Novu Godinu (Obrezanje), služi sveta misa. Običaj je od davnine da se župniku tom zgodom daje objed. Zvonar stanuje u svojoj kući, a od svake kuće godišnje za svoju službu ubire groš. Kao cemeštri spominju se Mihalj Kovač i Stjepan Zablačanec.

Čini se da su umjesto te kapele Kotoripčani sagradili novu i veću kapelu, jer kanonska vizitacija godine 1698, koju je obavio Ivan Leskovar, govori o novosagrađenoj kapeli u Kotoribi.
U tom se izvješću tvrdi da je kapela prostrana, izgrađena od hrastovine i da je pokrita hrastovom sindrom (daščicama). Strop je od mekog drveta, a pod od cigle. Kapelica ima rustikalno izrađeno pjevalište (kor). U svetištu se nalazi drveni oltar Sv. Križa. Kapela ima otvoreno predvorje, ograđeno hrastovim daskama, a oko kapele je podignuta hrastova ograda (cintor), unutar koje se nalazi groblje. U tornju se nalaze dva zvona, a drveni zvonik sličan je zvoniku Sv. Franje u Zagrebu.

slika: Cirkvena vulica 1950. godine


Sve međimurske crkve u 17. stoljeću, osim župne crkve u Legradu, bile su već zidane, ali su bile pokrite sindrom ili hrastovim daščicama. Jedino su crkve u Štrigovi i Mihovljanu godine 1688. već bile pokrivene crijepom. Dvije trećine tornjeva župnih crkava bijahu zidani, dok je trećina, a medu njima i crkve u Vidovcu, Legradu, Podturnu i Mihovljanu, imala drvene tornjeve. Kapele su bile izgrađene od drveta ne samo u Kotoribi već i u Donjem Kraljevcu, Dekanovcu, Vratišincu i Gornjem Mihaljevcu. Zidane kapele nalazimo u Altarcu, Cirkovljanu, Goričanu i Murskom Središću. Međutim, svi tornjevi tih kapela bili su drveni.


Župni dvorovi u Međimurju bili su u to doba građeni od drveta, a u Legradu i u Prelogu imali su prizemlje od drveta, a kat od pletera.

Dosadašnje kanonske vizitacije označavale su Kotoribu kao utvrdu (praesidium), a vizitator Ivan Mužinić, koji je 5. svibnja 1716. posjetio župu Donji Vidovec i filijalu Kotoriba, spominje da u trgovištu Kotoriba ima stotinjak obitelji.
Vizitator spominje i kapelu Sv. Križa s imenima i prezimenima crkvenih odbornika, ali o novom statusu Kotoribe ne donosi ništa. Isto tako, ne donosi popis imena stanovnika međimurskih trgovišta, kao što su Prelog, Nedelišće, Čakovec, Mursko Središće i Štrigova. Prema tomu, vizitator iz godine 1716. postupio je jednako kao i vizitator iz 1698, ne navodeći imena gospodara trgovišta. Ne znamo dakle kada je Kotoriba postala trgovište, ali je to moralo biti između godine 1704. i 1716. Dotada je u Međimurju bilo šest trgovišta, a Kotoriba je postala sedmo. Najstarije trgovište u Međimurju bio je Prelog, u koji je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV godine 1264. doveo njemačke i češke obrtnike i trgovce radi poboljšanja obrta i trgovine.

slika: Kužni pil Sv. Trojstvo


Sve do drugog svjetskog rata u nas su postojala tri oblika naselja: grad, trgovište i selo. U gradovima su stanovali uglavnom trgovci i obrtnici, u selima kmetovi, koji su se uglavnom bavili ratarstvom, dok su između grada i sela bila tzv. trgovišta, varoši ili gradići (oppida), čiji su se stanovnici bavili ratarstvom, ali i obrtom i trgovinom. Već spomenuta "Odperta pisma" iz godine 1796, 1799. i 1861. pokazuju da je Kotoriba "varoš" ili trgovište.


Zanimljivo je ovdje spomenuti i tzv. "Kotoripske protokole", zapravo zapisnike zaključaka sjednica, odluka i zakletvi trgovišne općine Kotoriba u rasponu od osamdeset godina, dosada najznačajniji pisani spomenik za proučavanje međimurske gospodarstvene povijesti, a jezično pripadaju u primjer hrvatskokajkavskog jezičnog standarda. Oni su vrijedni povijesni i jezični dokument hrvatske pismenosti 18. stoljeća u Međimurju, probivši se iz crkvenopučke sfere u seoske i gradske općine, u magistrate i županijske pisarnice, čak i izvan Hrvatske. Kotoripski zapisnik započet 12. siječnja 1724. voden je do 6. ožujka 1804.i6
Čini se da je kapela o kojoj se govori u kanonskim vizitacijama godine 1693. i 1698, a koja se nalazila unutar utvrde, bila premala ili slabo građena, jer vizitator Ivan Mužinić, koji je 25. travnja 1720. obišao Donji Vidovec i trgovište Kotoribu, piše da je tu godine 1719. od temelja podignuta drvena kapela Sv. Križa, u koju može stati petsto ljudi. U njoj je postavljen oltar Sv. Križa, koji se prije nalazio u staroj kapeli, a oko kapele napravljen je cintor (ograda).

slika: Stari župni dvor (farof)


Ova kapela obogaćena je novim inventarom godine 1747, o čemu svjedoči kanonski vizitator Vuk Kukuljević. Kapela ima tri oltara,a u drvenom tornju iznad ulaza u kapelu vise tri zvona. Oko kapele nalazi se dobro ograđeno groblje.
Velike promjene nastale su u župi Donji Vidovec u posljednja dva desetljeća 18. stoljeća. U Donjem Vidovcu podignut je uz zidanu župnu crkvu i zidani toranj, crkva je pokrita crijepom i pobijeljena iznutra i izvana. U Donjoj Dubravi i Altarcu podignute su zidane kapele, pokrivene sindrom, kao i zidani tornjevi. Iz kanonskih vizitacija saznajemo da je u Kotoribi godine 1768. već bila u gradnji nova zidana kapela BI. Djevice Marije Žalosne, a gradila se pod vrtovima Kotoribe, što znači izvan trgovišta i na mjestu gdje se i danas nalazi župna crkva.

Gradnja se crkve oduljila,pa vizitator Antun Zlatarić godine 1771. ističe da je kapela elegantnih oblika već napola dovršena. Na ulaznim vratima u crkvu ispod tornja i danas je uočljiva uklesana godina 1776, što znači da je te godine crkva još bila u gradnji. Kapela je djelomice bila završena godine 1779. Iznutra još nije bila opremljena, a toranj se još nije počeo graditi, jer je pet zvonova visjelo na drvenim stupovima kraj kapele. Prema tomu, kapela se gradila dvanaest godina, ne uzimajući u obzir toranj, koji je podignut kasnije, negdje između godine 1779. i 1793.

Toranj spominju vizitacije iz 1793, izvješćujući da je na pročelju crkve podignut visoki toranj u kojem je pet zvona (jedno veće, dva srednja i dva mala) koje je nabavila općina Kotoriba.


Kapelu u trgovištu Kotoriba svečano je 3. rujna 1784. posvetio zagrebački kanonik i naslovni biskup beogradski Antun Zlatarić, za župnikovanja Josipa Cunčića iz Donjeg Vidovca. Taj je događaj ovjekovječen na kamenoj ploči na lijevom zidu svetišta, iznad vratiju sakristije. U kanonskoj vizitaciji iz godine 1784. stoji zapisano: "Kapela u trgovištu Kotoriba, posvećena Sv. Križu s pobočnim oltarima Sv. Nikole biskupa i Sv. Florijana, svečano je posvećena 5. ovog mjeseca septembra." Ta kapela je osnivanjem samostalne župe u Kotoribi godine 1789. postala župna crkva.

slika: Župna crkva 7. žalosti Blažene djevice Marije i sv. Križa s južne strane

Za razliku od burnog i nemirnog 17. stoljeća, u kojemu je Međimurje zbog turskih provala i pljačke različitih vojski jako stradalo, 18. stoljeće je konačno donijelo toliko potreban mir na međimurska polja. To je razdoblje u kojem se pučanstvo Međimurja oporavlja i naglo povećava. Tako je u Kotoribi za vrijeme pogibije Zrinskih bilo 110 obitelji, godine 1728. bilo ih je 152, a 1771. 232 s 1.163 stanovnika. Iz iznesenog je vidljivo koliko je stanovnika imala Kotoriba u vrijeme gradnje crkve. Posljedica takvog porasta pučanstva u Međimurju bila je petnaest sagrađenih crkava, kao i osam novoosnovanih župa u drugoj polovici 18. stoljeća.
Nakon pohoda Kotoribi kanonski vizitator Stjepan Kološvari izvješćuje 27. studenog 1793. da je Kotoriba dobila veličanstvenu crkvu, koja bi se po svojoj arhitekturi mogla prije nazvati bazilika negoli župna crkva. Nastojanjem pokojnog župnika Jakoba Hunjadija iz Donjeg Vidovca, a u prvom redu troškom samih žitelja, podignuta je crkva od solidnog materijala, dobro pokrita crijepom, a u svetištu je popločena rezanim kamenom. Glavni je oltar B. D. Marije Žalosne, a pobočni su oltari Sv. Nikole i Sv. Florijana. Na koru su smještene krasne orgulje s dvanaest registara. Oltare, orgulje i lijepu propovjedaonicu dala je na svoj trošak napraviti kotoripska općina.

slika: stara kotoripska škola s kapelicom


Poput drugih međimurskih crkava, i crkva u Kotoribi jednobrodna je građevina longitudinalnog tipa, kojoj svetište završava poligonom. Vanjska jednostavnost crkve u ugodnu je kontrastu s unutarnjošću, gdje snažni pilastri s bogatim profilacijama pri vrhu ne samo što podupiru svodove crkve već ih ukrašavaju. Ta najveća međimurska crkva smještena je na južnoj periferiji mjesta, pored lijepe tratine. Crkva je osvijetljena s dva niza prozora, od kojih su donji veći, a gornji manji. U svetištu su u duhu baroka u iluzionističkim nišama prikazani likovi Sv. Jeronima i Sv. Grgura. Inventar crkve potječe iz druge polovice 18. i prve polovice 19- stoljeća.

Arhitektura glavnog oltara s kanaliranim kolumnama, pozlaćenim kapitelima daje klasicistički ugođaj. Na velikoj menzi dominira visoki i lijepi tabernakul s konveksnim vratašcima i s vitkim klasicističkim stupićima. Na njemu je Marijin kip u staklenoj vitrini. Na sredini retabla dominira veliko raspeće s andelčićima koji lebde i hvataju Kristovu krv. Povrh križa nalazi se reljef Presv. Trojstva, a postrance medu stupovljem stoje veliki kipovi Marije Magdalene, Sv. Ivana, Sv. Petra i Pavla.
Dvojaki patrocinij toga oltara podsjeća posvetom Sv. Križa na vrijeme kada je u mjestu nekoć bila kapela Sv. Križa, podignuta u spomen oslobođenja od turske opasnosti. Pobočni oltari Sv. Nikole i Sv. Forijana također nas podsjećaju na burnu prošlost Kotoribe. Ispod lika Sv. Nikole, zaštitnika od poplava, vide se drveni mlinovi, a ispod lika Sv. Florijana, zaštitnika od požara, vide se kućice u plamenu.
Lijepa propovjedaonica, s reljefima koji prikazuju žrtvu Abrahamovu, Mojsija s mjedenom zmijom i Sv. Jelenu Križaricu, daje dojam raskoši. Na prozračnom baldahinu nalazi se kartuša s natpisom: "Dominus dabit verbum evangelizantibus virtute multa, Psalmus 67 - 1781." Te je godine propovjedaonica i napravljena.   

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić