Kmetstvo - Kotoriba

KMETSTVO  

Budući da je Kotoriba bila najprije utvrda, a kasnije trgovište, postavlja se pitanje: jesu li stanovnici Kotoribe bili slobodnjaci ili kmetovi? Mišljenje da su stanovnici trgovišta u Međimurju bili samo podanici feudalaca, ali ne i kmetovi, nije ispravno. Oni su bili, kao što ćemo vidjeti, kmetovi.

U Međimurju su sve do ukinuća kmetstva 1848. god. vladali feudalni odnosi, u kojima je obrađivanje zemlje bila gotovo jedina proizvodna djelatnost od koje je živjelo društvo. Vlasnici dobara (vlastela i Crkva) ustupali su dio svoje zemlje kmetovima, koji su tu zemlju obrađivali, ali ona nije bila njihovo vlasništvo, nego su za nju bili dužni besplatno raditi na vlastelinskoj zemlji.
To je sustav tzv. feudalne rente, koju imamo u tri oblika: radna, naturalna i novčana. Radna renta ili tlaka obvezivala je kmeta da određeni broj dana u godini besplatno obraduje vlastelinovu zemlju. Naturalna renta obvezivala je kmeta da vlastelinu daje određeni dio svojih prihoda. Novčana renta uključivala je obvezu plaćanja u novcu. U praksi su se sva tri oblika često ispreplitala. Budući da je feudalac imao sudsku, upravnu i vojnu vlast nad svojim kmetovima, mogao je donositi odredbe kojima su se uređivali odnosi između njega i kmetova (urbari).

Kmet od vlastelina prima zemlju zvanu selište, koje se sastoji od kuće i okućnice u selu, te oranice i livade izvan sela. Ta je gospodarska jedinica omogućavala, načelno, prehranu kmetske obitelji. Međutim, nije svaki kmet dobivao cijelo selište, već je mogao posjedovati samo polovicu, četvrtinu ili čak osminu normalnog selišta. Od kmetova su se razlikovali tzv. želiri ili željari, koji nisu imali selišta, već su radili na vlastelinskoj zemlji. Postojale su dvije vrste želira: kućni su želiri posjedovali kuću, a beskućni želiri ili poluželiri nisu posjedovali ni kuću, ni nekretnine. Ime želir dolazi od mađarske riječi "zseller" a označuje stanara u tuđoj kući.
Postavlja se pitanje: jesu li stanovnici Kotoribe, pa i drugih trgovišta u Međimurju, bili kmetovi, samo podanici vlastelina ili su bili slobodnjaci?
Neki misle da stanovnici trgovišta nisu bili kmetovi, već samo podanici feudalaca, dok drugi tvrde da su stanovnici trgovišta, pa tako i stanovnici Kotoribe, bili kmetovi.

Povijesni podaci iz godine 1728. govore o tome da je te godine u trgovištu Kotoriba bilo 70 kmetova i 82 želira, a u trgovištu Legrad 233 kmeta i 60 želira.
Vrlo je zanimljiva i izjava predstavnika svih katastarskih općina Međimurja u Turčišću 2. kolovoza 1793, koji su u ime svojih općina potpisali izjavu podložnosti svom novom gospodaru, grofu Jurju Festetiću. Oni izjavljuju da su opunomoćeni da s grofom sklope ugovor o visini rente za zemlju. Budući da je ta izjava raspravljena prema istom predlošku i za sela i za trgovišta, proizlazi činjenica da su žitelji trgovišta i sela bili kmetovi. To isto potvrđuju i već spomenuta "Odperta pisma".

Da bi olakšala položaj kmetova, koje je vlastela nezasitno izrabljivala, zbog čega nisu mogli plaćati državni porez, donijela je carica Marija Terezija godine 1767. urbarski zakon kojim je pokušala ujednačiti i ograničiti kmetske namete. Iste godine donesen je i urbar županije Zala, propisan za čitavu Mađarsku, dakle i za Međimurje. Urbar je određivao da se kmetskim unutarnjim selištem (okućnica) ima smatrati površina od dva požunska mjerova (jedno katastarsko jutro). Tko ima više, treba da mu se oduzme višak, a tko ima manje, ima mu se dodati do određene površine.
Vanjsko selište obuhvaća 18 jutara oranice i livade od osam vozova sijena. U urbaru se određuju obveze, zabrane, kazne i prava kmetova. Iako su tim urbarom obveze kmetova bile nešto ublažene, one su ipak ostale teške. Tako je kmet s cijelim selištem bio dužan besplatno o svojoj hrani raditi na vlastelinskoj zemlji 52 dana godišnje (radna renta ili tlaka).
Želiri su također bili dužni odraditi tlaku, kućni 18 dana, a beskućni 12 dana. Usto je kmet morao vlastelinu dati podvoz i dio svojih prihoda s oranica. Od naturalne rente kmet je vlastelinu bio dužan davati određeni broj pilića, jaja i mjeru maslaca. Osim tih osobnih obveza postojale su i kolektivne obveze, prema vlastelinima čitavih seoskih zajednica ili općina: godišnje dati jednog vola, platiti l forint i 30 krajcera ili vlastelinu odvesti određenu količinu drva za ogrjev.

Urbar je propisivao i zabrane za kmetove: zabranu lova, ribolova i ptičarenja. Predviđene kazne za prekršitelje bile su raznolike: kažnjavanje s nekoliko dana tlake, udarcima batinom ili prutom. Urbar je propisivao da se mogu primjenjivati samo one kazne koje su propisane zakonom, što je značilo veliko olakšanje za kmetove, jer se tako isključivala samovolja vlastelina u kažnjavanju kmetova.

Osim spomenutih obveza kmet je imao i druga davanja: porez, devetinu i desetinu. U ime poreza kmetovi su godišnje plaćali l forint. Davanje devetine i desetine nije bilo propisano urbarom, već su se davale prema posebnoj, tzv. zemaljskoj uredbi.

Da bi još više olakšao položaj seljaka, donio je car Josip II (1780-1790.) 25. kolovoza 1785. Patent o emancipaciji seljaka, kojim je bilo predviđeno da se seljaku kmetu dopusti bez odobrenja gospodara: slobodno se seliti i napustiti vlastelinovu zemlju, polaziti školu, učiti obrt, mijenjati zanimanje, raspolagati pokretnom imovinom, prodavati zemlju i ženiti se. Patent nažalost nije bio oživotvo-ren, a car je sve svoje reforme, osim one o kmetovima i vjerskoj toleranciji, povukao pred smrt, a i te je nakon njegove smrti povukao njegov nasljednik, car Leopold II (1790-1792).

Spomenuta Izjava iz Turčišća, koju su, osim općine Kotoriba, potpisale i općine trgovišta Legrad, Čakovec, Nedelišće, Središće, Štrigo-va, "varaš" Prelog, općina Donja Dubrava i sve ostale općine u Međimurju potvrđuje da su i žitelji trgovišta bili kmetovi, kao uostalom i žitelji sela u Međimurju. Povod Izjavi bila je čini se, velika svota (1.600.000 forinti) koju je grof Juraj Festetić isplatio grofu Althanu za kupnju Međimurja. Da bi spomenutu svotu mogao što prije nadoknaditi, grof Festetić nudi godine 1795. seljacima otkup od kmetskih obveza. Odštetu za zemlju koju sada obraduju trebalo bi da isplaćuju u ratama dvadeset četiri godine. Tako su neki seljaci postali vlasnici zemlje i prestali biti kmetovi. Većina seljaka u Međimurju nije iskoristila ponuđenu priliku. Tek godine 1848. Međimurje i Hrvatska oslobodiše se kmetstva.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić