Kotoriba 1848. godine - Kotoriba

Kotoriba u burnim zbivanjima između godine 1848. i 1861.

Revolucijska zbivanja u Parizu pokrenuta u veljači 1848. brzo su se proširila Europom, zahvativši mnoge habsburške zemlje, pa tako i Mađarsku.
Već u ožujku u Mađarskoj se rasplamsao otpor protiv hegemonije Beča. Protagonisti tog otpora željeli su postići neovisnost Mađarske od Austrije. Tako je ugarski sabor 18. ožujka donio zakon o ukidanju kmetstva u Mađarskoj, kojim je i u Međimurju bilo ukinuto kmetstvo, jer je tada Međimurje bilo u administrativnom sastavu Mađarske.

Kmetovi su tim zakonom postali vlasnici svojih posjeda (ur-barijalna zemlja), dok su za dijelove vlastelinskog zemljišta koje su kmetovi obrađivali prema posebnu ugovoru i dalje vrijedila dotadašnja davanja kmetova vlastelinu.
Želiri, koji nisu imali nikakvog zemljišta, nisu dobili ništa, već su i nadalje ostali bez komadića zemlje. Taj je zakon pogodovao samo onima koji su prije bili u posjedu zemlje. Dakle, od spomenutog dana Međimurci više nisu bili kmetovi.

Slična želja za neovisnošću javila se i u Hrvatskoj, ali povezana s otporom protiv mađarske hegemonije u Hrvatskoj. Pad Meternichova režima izazvao je u Hrvatskoj oduševljenje, a velika Narodna skupština u Zagrebu donijela je 25. ožujka 1848. program hrvatskog narodnog pokreta sadržan u "narodnim zahtjevima".
Hrvatska je tražila svoju samostalnost u odnosu prema Mađarskoj, hrvatski jezik kao službeni, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, samostalnu hrvatsku vladu odgovornu Saboru, ukidanje feudalnih odnosa i imenovanje Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Jedan od tih zahtjeva, imenovanje Jelačića hrvatskim banom, Sabor je odmah proveo. Međutim, Mađarska nije pristala na takvu samostalnost Hrvatske. Ban Josip Jelačić je stoga objavio prekid svih službenih odnosa s mađarskom vladom do saziva Sabora, a 25. travnja ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj (ur-barijalnu daću, tlaku i crkvenu desetinu).

Po kraljevoj želji ban Jelačić, koji je u međuvremenu postavljen za glavnog zapovjednika vojske u Hrvatskoj, pokušava mirno riješiti sukob s Mađarima. Pregovori vodeni u Beču nisu donijeli nikakav rezultat, dapače ban Josip Jelačić uvjerio se da Mađari žele još više proširiti svoju vlast nad Hrvatskom. U tom kontekstu mađarska revolucija iz godine 1848. imala je dvostruko obilježje: u odnosu prema bečkom apsolutističkom režimu ona je bila oslobodilačka, ali u odnosu prema Hrvatskoj ona je bila osvajačka i ugnjetavačka.

Zbog toga je Josip Jelačić 7. rujna navijestio rat Mađarskoj, a četiri dana kasnije, u ponedeljak 11. rujna 1848, hrvatska je vojska prešla Dravu kraj Varaždina i ušla u Međimurje, zauzevši ga bez ikakvog otpora. Tako je Međimurje nakon stoljetne Mađarske okupacije ponovno pripojeno Hrvatskoj. Hrvatska vojska ušla je u Međimurje, ali ga je 14. 15. i 16. rujna i napustila, prešavši preko Mure kod Murskog Središća, Goričana, Kotoribe i Kakinje u Mađarsku na putu prema Budimpešti.

Međimurje je tako oslobođeno, ali je ostalo bez obrane što će iskoristiti mađarski general Mora Percel i 17. listopada krenuti u ponovno osvajanje Međimurja.

Uvidjevši tu opasnost, banska je vlast u Zagrebu proglasila opću mobilizaciju u sjevernoj Hrvatskoj, pokušavajući formirati mobilnu gardu. Ta na brzinu skupljena vojska, bez ikakvog vojničkog znanja i iskustva i slabo ili nikako naoružana stigla je u Međimurje u prvoj polovici mjeseca listopada, smjestivši se u Legradu, Donjoj Dubravi, Donjem Vidovcu, Čakovcu i u Kotoribi.
U Kotoribu je došao major Ljudevit Vukotinović, moslavački veliki sudac, s križevačkim bataljonom od tisuću ljudi i s jednim topom.

Hrvatski su se gardisti smjestili po kotoripskim kućama, a na Muri kod kotoripskog broda postavljene su straže.

Nakon dobro izvršenih priprema mađarski general Percel s vojskom od 5.000 ljudi i s 12 topova krenuo je iz Kaniže prema Međimurju, napavši topovima Kotoribu, gdje je vladala prava panika medu slabo opremljenim hrvatskim gardistima i žiteljima. Glavni pravac povlačenja hrvatske vojske bio je preko Drave.
Tom je prilikom bilo zarobljeno oko 400 hrvatskih vojnika, a Kotoriba je pala u mađarske ruke, kao i top kojega je Vukotinović dopremio u Kotoribu.
U Donjem Vidovcu bilo je zarobljeno dvjestotinjak gardista. Najhrabriji otpor mađarskoj vojsci pružio je bataljon zagrebačke županije kod Letine, koji je nakon što mu je ponestalo municije, discipliniranim povlačenjem prema Dravi kod Varaždina bez gubitaka stigao u Varaždin.
Tako su Međimurje i Kotoriba, doživjevši samo tridesetak dana slobode, ponovno pali pod mađarsku vlast.

Hrvati se nisu mogli pomiriti s gubitkom Međimurja. Zagrebački podmaršal Dalen, kojemu je ban Jelačić povjerio vrhovno zapovjedništvo u Hrvatskoj, povjerio je generalu Todoroviću da ponovno Međimurje vrati Hrvatskoj.

Todorović je 12. studenoga u 16 sati s tri satnije pješadije, s dva topa i odredom draguna konjanika prešao dravski  most kod Varaždina i ušao u Međimurje.
Pred tom se hrvatskom vojskom general Percel preko Letine povukao iz Međimurja u Mađarsku. Sutradan je podmaršal Dalen stigao u Čakovec, a hrvatska je vojska zauzela čitavo Međimurje.
Tako je Međimurje nakon dvadeset šest dana mađarske okupacije ponovno oslobođeno, ali ovajput bez kapi prolivene krvi. U sastavu Hrvatske Međimurje je ostalo sve do siječnja 1861, kada je nametnutom mađarskom i austrijskom politikom ponovno pripalo Mađarskoj.

Nakon osvajanja Međimurja od hrvatske vojske ban Jelačić zatražio je od Beča da se Međimurje pripoji Hrvatskoj. Bečko ministarsko vijeće je 13. prosinca 1849- odredilo da Međimurje privremeno ostane u sastavu Hrvatske, dok se to pitanje ne riješi zakonskim putem.

Svoje oslobođenje Međimurci su oduševljeno dočekali, jer su sada i u uredima, bez tumača, mogli govoriti hrvatskim jezikom.
Ta radost nije međutim dugo potrajala, jer je tzv. Bachov apsolutizam od godine 1853. počeo provoditi germanizaciju svih nenjemačkih naroda u Habsburškoj Monarhiji. U državne urede u Hrvatskoj i u Međimurju uvodi se njemački jezik, a u srednje škole i kao nastavni.
U medimurju je njemački jezik uveden u sudove, gruntovnice i u katastarske urede u Čakovcu i u Prelogu. U uredima su činovnička mjesta zauzimali uglavnom doseljeni Nijemci, Česi i Slovenci, koji su znali njemački. Režim je za činovnike i žandare posebice postavljao Slovence, kako bi Hrvati lakše prihvatili germanizaciju. Režim je znao da Hrvati inače simpatiziraju Slovence za razliku od Nijemaca. Apsolutizam nije zaobišao ni Mađarsku, koja također nije bila pošteđena od obvezatne uporabe njemačkog jezika. Tako je nastala izreka da su Bachov apsolutizam Hrvati dobili za nagradu, a Mađari za kaznu!

Ta apsolutistička politika cara Franje Josipa doživjela je ubrzo potpuni slom: Bachov apsolutizam ukinut je 22. kolovoza 1859, a svim narodima u Monarhiji obećano je ustavno pravo. Tako je nakon pet godina iz međimurskih ureda nestao njemački, a ponovno je bio uveden hrvatski jezik.

U vrijeme Bachova apsolutizma u Međimurju je godine 1857. bio proveden službeni popis stanovništva za Hrvatsku. Rezultate tog popisa objavio je godine 1866. Vinko Sabljar. Iz tog popisa doznajemo da selo Kotoriba, prijašnje trgovište, ima 452 kuće i 2.633 stanovnika, od kojih su 32 Nijemca, 5 Mađara i 12 Židova. Ima školu, učitelja, 111 učenika i 130 učenica. Selo pripada kotaru Prelog i ima poštarni-cu koja opskrbljuje sela: Donja Dubrava, Sv. Marija, Donji Vidovec i trgovište Legrad.

Iz tih statističkih podataka doznajemo da je Kotoriba selo, a ne više trgovište, da je po veličini i broju stanovnika bilo drugo mjesto u Međimurju, odmah nakon Preloga (3.049 stanovnika), a ispred Donje Dubrave, Legrada, Goričana i Čakovca, da je imala upravnu i poreznu općinu, školu s jednim učiteljem i mnogo učenika te da je u selu bila poštarnica (pošta). Tada su u Međimurju bile samo četiri pošte: Štrigova, Čakovec, Prelog i Kotoriba. Kotoriba je kao općina bila vlasnik pašnjaka Gorenjaka i Velike Gmajne, te Kotoripske šume i nešto livada koje je davala u zakup seljacima.

Zanimljivost pobuđuje činjenica da se Kotoriba u tom popisu prvi put spominje kao selo. Poznato je da je najprije bila tvrđava (prae-sidium), a onda od godine 1716. trgovište (oppidum), da bi sada izgubila taj status.

Kako se i zašto to dogodilo?

Pismene isprave o tome nemamo, ali zato usmena predaja govori da je sama općina Kotoriba u prošlom stoljeću zatražila da više ne bude trgovište, kako bi se riješila velikih izdataka za uzdržavanje vojske.

U razdoblju kada je Međimurje bilo u sastavu Hrvatske Kotoriba je godine 1860. dobila prvu željezničku prugu u Hrvatskoj (24. travnja 1860).

Usprkos svim negativnostima, apsolutizam je ipak u Kotoribi ostavio i pozitivne tragove. U to je vrijeme izvršena i izmjera zemljišta u čitavoj Habsburškoj Monarhiji, pa tako i u Međimurju. Tada su izrađene gruntovne karte, koje u gruntovnici u Prelogu nose datum 20. kolovoza 1857. Prema tim kartama, južno od Kotoribe bili su ovi lokaliteti: zapadno od ceste rudina Pojatišće, a južno od nje Konjiščak; istočno od ceste Kovačnica i Suhi log, a južno od Suhog loga živodarnica (Abdecher Haus).

Nakon pada Bachova apsolutizma Mađari su pokušavali svim sredstvima Međimurje pripojiti Mađarskoj. Zbog toga je car Franjo Josip zatražio od hrvatske banske konfederacije da dokaže svoje pravo na Međimurje. Ne čekajući odgovor, Mađari su 12. siječnja 1861. Međimurje pripojili Mađarskoj.

Biskup J. J. Strossmaver 25. je siječnja pismeno zatražio od austrijskog ministra predsjednika da Međimurje ostavi Hrvatskoj jer tamo žive samo Hrvati. Posljednji hrvatski kotarski predstojnik u Čakovcu za vrijeme apsolutizma Antun Globočnik, Slovenac, pokušao je s pomoću uglednih ljudi iz Štrigove, Nedelišća, Preloga i Kotoribe spasiti Međimurje za Hrvatsku, namjeravajući poslati poslanstvo u Zagreb u Hrvatski sabor, ali su svi oni dobili prijeteća pisma, da će im, odu li u Zagreb, "glave biti otsječene kao puranima".
U međuvremenu su
Mađari počeli slati svoje činovnike u Međimurje, pa je u takvoj situaciji Globočnik nakon pisanog naloga Kraljevskog namjesništva u Zagrebu predao 12. ožujka 1861. svoj ured mađarskoj komisiji i napustio Međimurje.

Samo šest dana nakon toga đakovački biskup Strossmaver otišao je u Beč i u privatnoj audijenciji kod cara zatražio povratak Međimurja Hrvatskoj, ali ništa nije postigao. Hrvatska je učinila još jedan napor i 29. travnja oblikovala saborsku komisiju koja će zamoliti cara da Međimurje vrati Hrvatskoj. Ali sve je bilo uzalud. Međimurje je ostalo u Mađarskoj idućih 58 godina, do Badnjaka godine 1918, kada ga je hrvatska vojska ponovno vratila Majci Domovini.


izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić