maratonac Joža - Kotoriba

MARATONAC JOSIP HORVAT IZ KOTORIBE : PEDESET TISUÆA PRETRÈANIH KILOMETARA

Kad trèim, to sam ja

Trèati sam poèeo sasvim sluèajno. Najprije po poljskim putevima, skrivajuæi se od prolaznika. Kilometar, dva, a zatim više nije bilo kraja. Danas mi to prièinjava duhovno zadovoljstvo, a u nogama imam pedeset tisuæa pretrèanih kilometara - tako govori pedesetpetogodišnji kotoripski maratonac Josip Horvat,  državni prvak u trèanju na 21 kilometar, u svojoj starosnoj kategoriji od 55 do 60 godina, a ujedno zaokružuje svoje kilometre na pedeset tisuæa. Mnogi se zasigurno pitaju kakav je sport maraton, zašto se ljudi odluèuju na takav sport i što ih tjera da trèe.

Gdje je bio poèetak vašeg bavljenja ovim sportom?
Rekreativnim trèanjem poèeo sam se baviti relativno kasno, u godinama kad aktivni nogometaši završavaju svoju karijeru. U to vrijeme moj brat je veæ trèao neke trke, pa sam odluèio probati i ja.

Pedeset tisuæa kilometara, gdje su pretrèani svi ti kilometri?
Svi ti kilometri pretrèani su na treninzima i na trkama koje se održavaju u Hrvatskoj i inozemstvu. U Hrvatskoj sam trèao sve trke koje se održavaju u gotovo svim krajevima. Najpoznatiji su Plitvièki i Zagrebaèki maraton, dužine 42 kilometra, dok su ostale trke duge 21 kilometar.

Kada ste trèali službeno svoje prve trke?
Prvu službenu trku trèao sam 1984. godine i to od Varaždina do Ivanca, dužine 21 kilometar. Nikada neæu zaboraviti kako me je bilo strah. Prvi maraton trèao sam na Plitvicama, i za taj me kraj vežu najljepše uspomene. Doduše, za vrijeme rata ta trka se nije trèala, sada se opet trèi.

- Gdje se u Hrvatskoj održavaju trke koje trèite?
- Mnogo prostora bi trebalo kad bih nabrajao sva mjesta u Hrvatskoj u kojima sam trèao. Ali uz navedene trke na Plitvicama i Zagrebu najinteresantnije i najpotresnije su mi trke od Varaždina do Knina i od Varaždina do Vukovara. To su promotivne trke bez natjecateljskog karaktera. Prošle godine sam trèao na Mljetu trku zvanu "Planet Zemlja", kraj prekrasnih jezera na otoku. To je inaèe trka svjetskog znaèenja i pod zaštitom je nacionalnih parkova. Inaèe, kad smo veæ na moru, trèao sam od Nina do Zadra, i u Novalji na otoku Pagu. Tu su i brdske trke od Zagreba preko Sljemena, do Stubièkih Toplica, trka na Ivanèicu, brdske trke u Slavoniji...
Maratonske trke od 42 kilometra trèao sam u Maðarskoj, Sloveniji, Njemaèkoj, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj i Americi. Naravno, tu je i trka na 100 kilometara.

Kad u godini poèinje trke?
Poèetak mog trèanja je novogodišnja trka u Varaždinu, koja zapoèinje u pola noæi. Do sada sam tu trku trèao šesnaest puta. Zato s novogodišnjim èestitkama kasnim dvadeset i pet minuta. Ali lijepo je sa svojim kolegama doèekati novu godinu, a zbog te trke u to vrijeme jedinstvene u cijelom svijetu, Varaždin je jedinstveni grad. Natjecateljski dio trka zapoèinje u ožujku.

Koliko trenirate i gdje trèite svoje treninge?
Ja jako puno treniram. Za mene nema odgode treninga. Trèim po kiši, vruæini, vjetru, poledici. Maratonci ne miruju preko zime kad ostali sportovi miruju. Moja najveæa pauza u posljednjih šesnaest godina bila je pet dana, kad sam vadio zub. Èinilo mi se kao cijela vjeènost. Bilo je prehlada, žuljeva, ali to me nije spreèavalo otrèati trening. Najviše trèim na relaciji Kotoriba-Donja Dubrava Legrad i natrag. Žitelji Donje Dubrave me dobro poznaju i veæ im nije nimalo èudno.

Kakvu hranu treba jesti da bi se moglo ovoliko trèati?
Netko bi možda pomislio da je za takve trke potrebna specijalna prehrana. Nije. Jedem svu domaæu hranu, samo ne jedem masno i ne jedem mnogo. Organizmu je potrebno mnogo voæa, a u ovim zimskim uvjetima pijem mnogo èaja. Alkohol uopæe ne konzumiram i ne pušim, kao i veæina mojih kolega. Zamislite, prilikom proglašenja pobjednika na trkama, za stolovima stotinu ljudi a uopæe se ne vidi dim cigarete.

Kako usklaðujete trèanje i posao?
Imam trideset i tri godine radnog staža, od toga dvadeset i devet godina radim tri ili èetiri smjene. Svih tih godina ništa me nije spreèavalo u mojim sportskim aktivnostima. Puno puta se dogaðalo da idem na put nakon noænog rada, na neku trku. U zadnje vrijeme teže me razumiju i u poduzeæu. Ne mogu više puta koristiti godišnji odmor upravo zbog tog smjenskog rada. Bilo bi mi lakše kad bi me više razumjeli. Ovako, nikoga nije briga za moje "bezvezne" trke. Ali ja sam uporan.

Da li je upravo to duhovno zadovoljstvo kad trèite napravilo u vama pravog maratonca?
Svakako. To me natjeralo da poènem trèati izvan granica Hrvatske. U svim zemljama u kojima sam trèao drugaèije se gleda na taj sport. Trèe ga i mladi i stari. A o mjestima koje upoznaješ da ne govorimo. Trèao sam kraj Eiffelovog tornja, Elizejske palaèe, krak crkve Notre Dame, Gradske vijeænice u Hamburgu, kroz pitomu Švicarsku punu jezera... I onda je na red došla Amerika. To je za maratonca najveæi izazov. Našao sam se kraj zgrade Ujedinjenih naroda, gdje se svake godine dan prije newyorškog maratona trèi "Trka mira". Nezaboravno je bilo razgledati sve znamenitosti amerièkih gradova. Posebno su me se dojmile - Nacionalna biblioteka, Bijela kuæa, Broadway...


Vaši najznaèajniji rezultati...
Još uvijek držim meðimurski rekord u trèanju na 62 kilometra, i trci na 100 kilometara. Na relaciji Zagreb-Èazma imam rezultat 4 sata i 28 minuta, a u trci na 100 kilometara osam sati i trideset i dvije minute. Najbolje rezultate postizao sam u dobi od 42. do 45. godine.


Maraton je slabo zastupljen u Meðimurju...
Osim mene, dobar maratonac je i Krešo Levaèiæ iz Murskog Središæa i mladi Goran Mihinjaè iz Èakovca. Za Krešu je samo pitanje dana kad æe stati na neko pobjednièko postolje. Goran je još relativno mladi još nije trèao maraton, ali je jako dobar na 21 kilometar. Ne družimo se, ali se viðamo na raznim trkama.

Kako pokrivate svoje troškove odlazeæi na trke?
Neki misle da mi trkaèi, odlazeæi na takve trke imamo neku materijalnu korist. To nije istina. Osim toga, moramo plaæati startninu, kod nas je manja, a u drugim zemljama i do 100 EUR. Ja kao maratonac nisam èlan ni jednog kluba, nemam svoje sponzore i sve svoje trke financiram sam. Možete zamisliti kako je to financirati iz skromnih primanja. Velika podrška mi je obitelj, supruga, dvoje odrasle djece, a posebno radost su mi unuci Dijana i Mihael.

Vaša poruka buduæim trkaèima. -
Najboljim maratoncima postaje se tek nakon 35 godina. Nikad nije kasno krenuti, samo je treba puno se odricati i imati dobru volju. Nitko vas ne može natjerati da trèite. Ja sam jako puno toga doživio, ovo je samo jedan mali dio toga. Kad se sjetim svih mojih trka po poljskim putevima i velikim gradovima, ne vjerujem da je veæ prošlo šesnaest godina. Jednom æu sve to zabilježiti. Moji planovi kreæu se prema nekim zamislima i ako se ostvare, to æe biti vrhunac moje karijere. Sve æe, naravno, zavisiti i o financijskim moguænostima. U svakom sluèaju, nikad se neæu pokolebati i nikada neæu stati. To ne mogu nakon svih dobivenih priznanja i nakon jubileja gdje zaokružujem pretrèane kilometre na pedeset tisuæa. ZÈ