Mlinovi - Kotoriba

Od mlinova na Muri do paromlina u Kotoribi

U Međimurju nije postojao običaj da se žito melje ručnim mlinovima ili žrvnjevima. Povijesni dokumenti govore da je već u 18. stoljeću bilo mnogo mlinova na rijeci Muri i Dravi. U Kotoribi je na kraju prvog svjetskog rata na toku rijeke Mure bilo pet takvih mlinova vodenica.

Ti mlinovi vodenice mljeli su kukuruz, raž i pšenicu za cijelo selo. Mlin obično nikada nije imao samo jednog vlasnika. Najčešće je mlin imao 4, 5, čak do 8 vlasnika odnosno suvlasnika (ketuši). Razloge tomu valja tražiti u činjenici što je s mlinom i oko njega bilo toliko posla da je na njegovu postavljanju i održavanju moralo sudjelovati više osoba. Početkom svake zime mlin se demontirao i sklanjao iz vode na suho, da bi se u proljeće s naletom nabujalih voda koje su sa sobom nosile sante leda, zaštitio od mogućih oštećenja. Na proljeće mlinovi bi se ponovno montirali.

Mlinom je obično upravljao mlinar majstor s jednim pomoćnikom ili više njih. Mlinovi su radili neprestance, danju i noću, bez zaustavljanja. Mljevenje je bilo prekidano samo onda kada je trebalo na mlinskim kamenima "klepanjem" ohrapaviti površinu, kako bi se kvalitetnije mljelo, zatim onda kada je nestalo kukuruza ili žita za mljevenje i za vrijeme zimskog mirovanja.
U Kotoribi je svaka obitelj imala svog mlinara, a kukuruz su seljaci sami dopremali u mlin: manju količinu donosile su obično žene (ćulo na glavi), dok bi veće količine u vrećama dovozio gospodar kuće. Mlinar dakle nije ni skupljao žito, a ni razvozio brašno po selu.

Međutim tridesetih godina našeg stoljeća prvi je počeo razvoziti brašno po Kotoribi mlinar Karlo Rep, a pritom je odmah uzimao kukuruz radi mljevenja. Da ne bi izgubili mušterije, takvu su praksu uveli i ostali mlinari otežavajući si na taj način ionako težak život utovarujući i istovarujući teške vreće pune kukuruza, žita i brašna.

Mlinsko kamenje mlinari su nabavljali u Ludbregu i Bosni, a u novije vrijeme i u Srbiji. Tako su mlinski kameni dobili nazive: lud-breščak, bosanac ili Srbijanac. Same mlinove su izrađivali domaći tesari. Kotoripski mlinari naplaćivali su svoj trud u naravi od l do 10 posto smljevenog žita. To se nazivalo vam ili ušur, pa su se takvi mlinovi nazivali "ušurni mlinovi". Mlinar vreću nije vagao, a ni ušur, već je jednostavno u vreću nasipao onoliko brašna koliko je u nju stalo. Višak brašna koji nije stao u vreću uzimao je za sebe kao ušur.

Župnik Juraj Lajtman (1909 - 1916.), poznat po svojim hrvatskim stavovima koji su izazivali promadarski usmjerene mještane, posebice kotoripsko činovništvo, zbog čega je i morao napustiti župu, zamijenivši se s rođenim Mađarom Ferdinandom Ehrenreichom za župu u Dekanovcu, odlučio je kao dobar poznavalac kotoripskih prilika u Kotoribi podići manji paromlin.
Njegova namjera zbog otpora mađarona nije mogla biti ostvarena. On je za tu svrhu prodao grunt Mateku Valpatiću, kojega je nekoliko godina prije toga kupio od Židova Poldija i zajedno s kantorom Vinkom Balogom namjeravao ostvariti plan. To su međutim spriječili općinski bilježnik Hajdu Lajoš i njegovi istomišljenici poručivši župniku "da nikada neće u Kotoribi dozvoliti jednom antidržavnom i prohrvatskom elementu da u Kotoribi gradi mlin".

Ono što nije bilo omogućeno učiniti župniku osvjedočenom Hrvatu, pošlo je za rukom ostvariti župniku osvjedočenom Mađaru. Postavši župnik u Kotoribi Ferdinand Ehrenreich (1916 - 1931.) potražio je potencijalne dioničare (Mijo Balog iz Vrbika, Andrija Njari iz Školske ulice, Karlo Matjanec iz Donjeg kraja, Martin Ostrognjaj Marci iz Školske ulice i braća Stjepan i Josip Latin iz Donjeg kraja) koji su dali novac za strojeve.
Gradnja zgrade paromlina dovršena je u rekordnom roku na općinskom terenu, gdje se danas nalazi Dom kulture. Sav sretan župnik Ehrenreich bilježi u Liber memorabilium da je 15. prosinca 1919. u Kotoribi bio posvećen "mlin na valjke d. d., koji sam podigao s velikim poteškoćama, ali hvala Bogu, uspjelo je!"88 Paromlin je imao dimnjak i zvučnu sirenu. Stanovnici iz Kotoribe i nadalje su radije davali kukuruz na mljevenje mlinarima na Muri, jer je brašno tamo smljeveno navodno bilo ukusnije.

Nakon nekoliko godina nastadoše nesuglasice medu dioničarima koji su svoja prava prodali braći Latin. No pokazalo se da su novi vlasnici paromlina loši gospodari. Paromlin je 1930. prestao raditi, strojevi su prodani u Legrad, a ostali inventar su pokupovali žitelji Kotoribe, kojima su stari mlinovi na Muri marljivo i nadalje mljeli kao i prije.

Nešto kasnije Juraj Lajtman zajedno s Josipom Butorcem iz Donjeg Kraljevca, inače predradnikom na pilani u Kotoribi, osnuje paromlin u Donjem Kraljevcu, koji još i danas radi. Usporedbe radi, na-pominjemo na kraju ovog prikaza da je u našim krajevima najstariji mlin u Varaždinu iz godine 1860, a u Čakovcu od 1894.

Pedesetih godina ovog stoljeća domaćice su počele sve više kupovati gotovi kruh u pekarnici. Tako su malo-pomalo zamrli mlinovi na Muri. Posljednji mlin, u kojemu je radio mlinar Ignac Horvat s pomoćnikom Franjom Dolenčićem "Špenglecom", bio je zatvoren godine 1951. Koju godinu kasnije spomenuti mlinar Ignac Horvat Zadrugar otvorio je elektromlin, ali je i on nakon nekoliko godina bio zatvoren.

Zadnji mlin prestao sa radom 1951. godine što nije točno. Sjećam se mlina na Muri čiji su vlasnici bili "ketuši" Špenglec i Gabrijel Rep. Mlin je potopljen tijekom velike poplave u kolovozu 1965. godine.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić