Najstarija vijest o Kotoribi - Kotoriba
Main menu:
Najstarija vijest o Kotoribi
NAJSTARIJA VIJEST O KOTORIBI
Arheološki nalazi ne upućuju nažalost na zaključak da je Kotoriba kao naselje ili toponim postojalo u prethistorijskom ili rimskom razdoblju.
U prvim popisima župa u Međimurju (1334. i 1501.) također ne nalazimo ime Kotoriba, premda se u 1501. spominje župa Bistrica, za koju se općenito smatra da je to velika župa Donji Vidovec.
Kotoriba je dakle mlade naselje, nastalo najvjerojatnije u razdoblju jače obrane Međimurja od Turaka, dakle nakon dolaska Zrinskih u Međimurje. Osim toga, kotoripsko je područje ispresijecano brojnim rječnim koritima, barama, rukavcima (mrtvicama), često je bilo izloženo poplavama, pa, prema tomu, nije bilo prikladno da se na njemu podigne naselje.
Ipak, naselje je podignuto, najvjerojatnije zbog obrambenih razloga, o čemu svjedoči i njegov kasniji naziv "praesidium Coturib" (tvrđava Koturib).
To dokazuje i činjenica da je Juraj Zrinski, sin sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog, dovršio godine 1567. gradnju utvrde Legrad, koju je započeo graditi njegov otac, da bi svoje posjede obranio od Turaka.
Učeni pavlin Josip Bedeković spominje godine 1752. da su Zrinski uz granicu od Legrada do Murskog Središća podigli "čardake" ili "kule" i naselili narod, koji je bio oslobođen od svih podavanja da bi branio granicu od turskih napada.
On posebice spominje četiri sela, tzv. "vojvodstva", kao središta tih obrana: Križovec, Dekanovec, Goričan i Kotoriba, kojima upravlja kapetan iz Legrada.
slika: Plan tvrđave Kotoriba iz zadnje četvrtine 17. stoljeća
Zanimljivo je svjedočanstvo mađarske povjesničarke Edit Kerescenyi, koja spominje da je godine 1600, nakon pada Velike Kaniže u turske ruke, dio Serdaheljčana prebjegao u Kotoribu. To bi značilo da je utvrda Kotoriba postojala i prije te godine.
Drugi zapis o Kotoribi potječe iz godine 1620. Te se godine spominje da je Ivan Lenti, protestantski pastor u Kotoribi, potpisao knjigu sloge (Liber concordiae).
Vrlo zanimljiv zapis koji Kotoribu spominje godine 1637. god. nalazimo u Knjizi blagajne varaždinskog mesarskog ceha. U njoj je pod rubrikom "Izdaci" zapisano da je taj ceh nekom Andrašu platio izvjesni novčani iznos za ribu koju je on donio iz "Kuturibe" (zkuturibe).
Postojanje Kotoribe kao naselja i utvrde mora se vremenski odrediti prije godine 1660, kada se ona prvi puta spominje u kanonskim vizitacijama Bekšinskog arhidakonata, što pokazuje i Stierova zemljopisna karta iz 1650. Nešto kasnije i glasoviti zemljovid Međimurja Stjepana Glavača iz godine 1673, objelodanjen u Zagrebu, donosi također toponim Kotoriba.
Kanonske vizitacije nazivlju Kotoribu raznim imenima: "praesidium Coturib" (1669.), "res praesidiis cothuribensis" (1671.), "praesidium Cothuribense" (1672.), "praesidium Koturiba" i "praesidium Kotoriba" (1688 - 1693.), "in praesidio Kottorij" (1698.), "selo Kottori" (1768.), "capella oppidi Kottori" (1784).
Stierov zemljovid donosi naziv Cotoriba, a Glavačev Kotoriba. U dokumentima o Zrinsko-Frankopanskoj uroti navodi se ime Cotoriba, Cathoriva, Cottoriba, Kottoriba, Kothoriba ili Kottryba, dok je pomađareni naziv Kottory u upotrebi tek od 18. stoljeća, dakle u vrijeme pojačane mađarizacije Međimurja.
slika: Stierov zemljovid Međimurja iz 1650. godine. Kotoriba je označena kao tvrđava Cotoriba
Prema tomu, Kotoriba se od prvog trenutka svog postojanja zvala Kotoriba - ime koje se, pisano latinskom grafijom, u dokumentima pojavljuje kao Cotoriba. Iako su Mađari početkom 18. stoljeća nametnuli mjestu službeni naziv Kotory, to ime stanovnici Kotoribe nisu nikad prihvatili. O tomu svjedoče brojne narodne pjesme iz Kotoribe i okolnih mjesta, kao i pisani dokumenti u tzv. "Odpertim pismima" iz 18. stoljeća, pisanim u trgovišnoj općini Kotoribi, koji isključivo nose ime mjesta Kotoriba.
Odgovor na pitanje po čemu je Kotoriba dobila ime možemo samo naslutiti, jer nemamo službenih tumačenja o tome. Najvjerojatnije je riječ o mjestu koje je obilovalo ribom. Prema usmenoj predaji, Kotoriba bi dobila ime od riječi "kotao riba", jer je poznato da je ovdje bilo mnogo riba ne samo u rijeci Muri već i u mnogim rukavcima, mrtvicama i u potocima (Rakovnica), te u močvarama koje okružuju mjesto. Možda ime mjesta potječe od u Međimurju uobičajena naziva "kot" (tj. kut), npr. "bablji kot" "melin kot", pa je tako od naziva "riba kot" ili "kot riba" (kut s mnogo riba) mogao nastati toponim Kotoriba. No svakako je neprihvatljivo mišljenje A. Dabinovića koji je 1939-god. iznio tezu da naziv Kotoriba dolazi od starog keltskog plemena Cotharensia, koje spominje rimski pisac Plinije, a koje bi obitavalo na području današnje Kotoribe.
U povijesnim dokumentima ne nalazimo podatke o tome da je Kotoriba kao utvrda ili naseljeno mjesto postojala prije godine 1546, kada je Nikola Zrinski postao gospodar Međimurja. Prema tomu, početke postojanja Kotoribe možemo tražiti samo u razdoblju vladavine plemićke obitelji Zrinski Medimurjem. Iz podataka o tomu da je Juraj Zrinski st. nakon završetka gradnje tvrđave Legrad (1567.) uz rijeku Muru dao podići više tvrdica za obranu od Turaka ne možemo sigurno zaključiti da se taj podatak odnosi i na Kotoribu, a ako ih je doista izgradio, onda se to odnosi na razdoblje prije godine 1603, jer je on te godine umro. Svakako je najpouzdanija vijest o postojanju Kotoribe ona iz godine 1620, koja upućuje na zaključak da je Kotoriba spomenute godine već važnije mjesto, jer su pastore mogla imati samo veća i važnija mjesta u Međimurju.
Spomenuli smo da se Kotoriba u dokumentima 17. stoljeća naziva utvrda (praesidium). O tome svjedoče Stierov i Glavačev zemljovid, a i kanonske vizitacije do početka 18. stoljeća. Isto tako, iz popisa zaplijenjenih imanja Zrinskog i Frankopana doznajemo da se Kotoriba naziva utvrdom. Međutim, u nekim se dokumentima umjesto izraza utvrda upotrebljava izraz vojvodstvo (Vajvodatus, Woywodscaft).20 Na čelu vojvodstva bio je vojvoda.
Tako se kotoripski vojvoda spominje u austrijskim dokumentima o uroti zrinsko-frankopanskoj. Taj se naziv u Kotoribi zadržao i nakon povlačenja turske vojske iz susjedne Mađarske, kada je Kotoriba izgubila status utvrde i dobila status trgovišta.
Utvrda Kotoriba je najvjerojatnije bila izgrađena na desnoj obali Mure, na najvišem terenu između Legrada i Goričana, na mjestu današnje osnovne škole i sjevernije od nje do korita rijeke Mure, koja je nekad pretjecala današnjom udolinom potoka Krke.
Kasnije je Mura napustila to korito i danas teče kilometar sjevernije. U nedostatku povijesnih dokumenata, možemo samo približno rekonstruirati oblik te utvrde, prema primjeru drugih nizinskih utvrđenja toga razdoblja.
Utvrda je imala oblik četverokuta, a sva je bila građena od drveta. Na svakom uglu drvenih zidova, tzv. palisada, nalazila se kula ili bastion. ' Unutar utvrde nalazile su se kuće za smještaj vojničke posade, a oko utvrde bio je iskopan prokos ili šanac napunjen vodom iz Mure, s kojom je bio spojen.
U prvo vrijeme postojanja Kotoriba je bila utvrda, ali bez civilnog stanovništva. Malo-pomalo počeše se doseljavati civili iz drugih dijelova Međimurja, koji su oko utvrde gradili drvene kuće. Tako je nastalo podgrade (suburbium) Kotoribe, naseljeno i civilnim pučanstvom, koje je u utvrdi imalo zaštitu od iznenadnih napada turske vojske iz nedaleke Kaniže, koji su svojim čestim pohodima otimali Međimurcima ne samo njihovu stoku već su i njih odvodili u tursko ropstvo. To civilno naselje ili podgrade, smješteno uz utvrdu, bilo je zbijeno, imalo je uske i vijugave uličice s malim "gruntima". Zahvaljujući kanonskoj vizitaciji iz godine 1660, doznajemo imena obitelji koje su stanovale u podgradu Kotoribe. Navodimo ih redoslijedom:
Pavao Barlović,Blaž Frančić,Matija Frančić,Andrija Kranjce, Andrija Tkalec,Tomo Golubić,Luka Marton,Tomašić,
Mijo Hablević, Ivan Minić, Varga (obućar),Tomo Herbat,Gašpar Mlinar ,Andrija Turopolec,Ivan Honz,
Juraj Pavlić, udova Nikolina,Juraj Honz, Mijo Pavlić, Blaž Željar,Matija Honz, udova Pavlić,
Martin Horvat, Ambroz Perstec, Tomo Barlović,Mijo Horvat, udova Potrepec,Tomo Brodarić,
Pavao Horvat, Andrija Sedlar, Matija Kedmenec, Matija Serpak
izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić
