Pilana - Kotoriba

PILANA

Tridesetih godina 19. stoljeća otvorila je u Donjoj Dubravi obitelj Hirschler trgovinu drvom.
Drvo u trupcima kupovano je u Sloveniji (Pohorje), a zatim spuštano Dravom nizvodno do Donje Dubrave. Od trupaca su, naime, spretnim vezivanjem napravljene splavi (flojsa), koje su onda vješti splavari (flojsari) dopremili do Donje Dubrave.
Dopremivši trupce drva do Donje Dubrave, slovenski su splavari drvo predavali radnicima tvrtke Hirschler. Odmorivši se u krčmama Donje Dubrave, splavari su se običnim seoskim kolima prebacili do Ko-toribe, odakle bi željezničkom prugom putovali natrag u Sloveniju.

Prijevoz trupaca splavima bio je najjeftiniji oblik transporta drva i on se zadržao i nakon gradnje željezničke pruge Kotoriba-Pragersko.
Tako su splavari nastavili prevoziti drvo iz Slovenije do Donje Dubrave, ne bojeći se konkurencije željeznice. Splav je obično bila duga 22, a široka 6 metara. Balvani su bili povezani tzv. "gožvama".

slika: Pilana u Kotoribi


Tvrtka Hirschler postupno je proširivala područje svojega djelovanja otvarajući svoje pogone diljem Slovenije. Sredinom 19. stoljeća tvrtka je promijenila naziv u Ujlaki Hirschler i sin, možda i zbog toga što je u razdoblju pojačane mađarizacije Međimurja zbog poslovnih razloga htjela naglasiti da je ne samo židovska već i mađarska tvrtka, a dodatak "Ujlaki" dao je Mađar iz Donje Dubrave, koji je u tvrtku ušao s ne baš velikom imovinom.

Dovezene splavi u D. Dubravi bile su popravljene, a onda je jedan dio nastavio put nizvodno Dravom prema Osijeku i dalje Dunavom do Novog Sada, Beograda i Smedereva. Tim su splavima uglavnom upravljali Dubravčani. Drugi dio drva istovarivao se na željezničku stanicu i dalje otpremao u Mađarsku.

Osamdesetih godina tvrtka je odlučila povećati trgovinu s Mađarskom, tako da bi tamo izvozila daske, a ne više trupce. Zbog toga je u Kotoribi kraj kolodvora podignuta velika pilana 1882. Pilana je bila izgrađena južno od pruge i istočno od ceste, gdje je bilo i veliko istovarište trupaca. Desetak Kotoripčana zaposlilo se u pilani, što je za Kotoribu u gospodarstvenom smislu bio veliki dobitak.
Južno od kolodvora bilo je veliko stovarište dasaka, zvano "kaste".


Pilana u Kotoribi bila je najstariji pogon drvne industrije u Međimurju, a trideset godina i jedina pilana u Međimurju. Druga pilana u Čakovcu bila je otvorena tek godine 1913, a radila je samo do 1928. Od pilane u Kotoribi starija tvornica u Međimurju bila je samo Neumanova manufakturna bojadisaonica u Čakovcu, osnovana godine 1874.

Nakon što je u Kotoribi počela raditi pilana, trupce su iz Donje Dubrave na pilanu prevozili "foringaši" iz Donje Dubrave, dok su ko-toripski foringaši trupce dovozili na pilanu iz šuma kod Sepetnika u Mađarskoj, preko Mure, kotoripskim brodom.
Stanovnici su bili ponosni na svoju pilanu, koju su nazivali tvornica, jer je imala visoki zidani dimnjak, strojeve (gatere) i tvorničku sirenu koja je javljala početak i svršetak radnog vremena. Pilana je neprestano radila: za vrijeme prvog svjetskog rata za potrebe vojske, a nakon rata s proširenim kapacitetom.

Okolnosti za rad bile su teške jer su radnici radili od jutra do mraka za bijedne nadnice. Osobito su loše bile plaćene žene. Zbog toga su početkom srpnja 1920. radnici pilane počeli štrajkati tražeći povišicu plaće, osamsatno radno vrijeme i poboljšanje radnih uvjeta. Štrajk je završio 14. listopada 1920, a bili su ispunjeni gotovo svi zahtjevi radnika.

slika: Radnici pilane u Kotoribi


Godine 1929. pilanu u Kotoribi otkupili su braća Antun, Roberti Đula Rado iz Kotoribe, dotadašnji činovnici tvrtke "Ujlaki Hirschler i sin". Tvrtka je prozvana "Braća Rado", ravnatelj je postao Antun, najstariji od braće. Pilana je radila sve do drugog svjetskog rata, a za vrijeme rata nastavila je raditi i poslije odvođenja vlasnika u logor. Upravu pilane tada je preuzela njemačka vojska.

Sve vrijeme od utemeljenja tvrtke Braća Rado komercijalnu je službu vodio sposoban Ivan Plačko iz Kotoribe, knjigovodstvo je vodila Gizela Eškulić, a blagajnu sam vlasnik, uz pomoć Ivana Plačka. Trupce je na terenu kupovao Josip Jadan, dok je mehaničar bio Stjepan Cmreški. Pilana je radila do 3. travnja 1945, kada ju je minirala njemačka vojska za svojega povlačenja iz Kotoribe. Pilana nikada više nije bila obnovljena. Njezina nasljednica bila je pilana u Prelogu, koja je kasnije bila preseljena u Donji Kraljevce. Tako je Kotoriba ostala bez svoje pilane nakon njezina 63-godišnjeg postajanja, od čega su 47 godina vlasnici bili obitelj Hirschler, a 16 godina braća Rado.

Prema zapisima u Liber memorabilium župe Kotoriba, proizlazi da je tvrtka Hirschler već od samog početka svojega djelovanja kako u Donjoj Dubravi, tako i u Kotoribi, uvijek bila veliki dobrotvor župe, a pojedini članovi obitelji Hirschler bijahu i veliki osobni prijatelji kotoripskih župnika.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić