Prošli cajti - Kotoriba

Nešto općenito o prvim vijestima iz Međimurja


Dakle, nakon jednog dužeg perioda posvećenog povijesti svuda oko nas, vraćam se zanimljivim temama iz naših Međimurskih prošlih cajti. Ovom prilikom započinjem sa posjetom prvoj postaji gradu Kotoribi. No, kao uostalom i kod svih ranije posjećenih međimurskih mjesta, uvijek iznova iskoristim priliku predstaviti našem čitateljstvu i onaj širi krug hrvatskih povijesnih, političkih, kulturoloških i svih drugih važnih događanja, a kojih je naše lijepo Međimurje oduvijek bilo sastavnim i nezaobilaznim dijelom. Svakako, da nije na odmet uvijek malo i ponoviti staro gradivo. Hrvati kao narod, zajedno sa drugim južnim Slavenima, prodiru na Balkanski poluotok negdje početkom 6. stoljeća. Vrlo je realno zato povijesno smatrati, kako negdje polovicom toga stoljeća počinju i sa naseljavanjem Međimurja.

Prema zapisima zaostalim iz vremena vladavine cara Konstantina VII Porfirogeneta, prostirala se nova postojbina Hrvata kroz Dalmaciju, Iliriku i Panoniju, od rijeke Drave do Bojane, pa preko Raše do Jadranskoga mora i rijeke Drine. U to je vrijeme međimurski kraj, koji se još nije tako zvao, pripadao Posavskoj ili Panonskoj Hrvatskoj, kasnije prozvanoj Slavonija. Njome je vladao narodni knez imenom Vojomir zahvaljujući kojemu, ali i franačkim četama princa Pipina. sina Karla Velikoga, je taj dio hrvatske zemlje oko 792. godine oslobođen vladavine Avara.
U tome razdoblju započinje i njihovo postupno prihvaćanje kršćanstva, koje se održalo sve do današnjih dana. U okviru franačke države i za života Karla Velikog, bijaše lijepo živjeti u Hrvatskoj. No, kada on umre I naslijedi ga slabi car Ljudevit Pobožni, idila se srušila kao kula od karata

Zato 819. godine diže ban Ljudevit Posavski ustanak koji propade, ali se Hrvati ipak izvukoše ispod franačke vlasti 840-tih, zahvaljujući svome banu Ratimiru.

Sjeverno od posavske Hrvatske, tj. od rijeka Mure i Drave do Dunava, živješe panonski Slaveni i njihov knez Pribina koji priznavaše vlast kralja njemačkoga. Oko godine 862. naslijedi ga sin Kocel. suvremenik bana posavske Hrvatske, Mutimira. Upravo kroz njihove zemlje putovahu godine 867. Ćiril i Metod prema Rimu. Naravno, da je to ostavilo itekakva traga na svekoliku kulturu ovih naših krajeva uopće. Oko godine 884. moravski knez Svatopluk ote Nijemcima Panoniju i vladaše njome sve do svoje smrti (894.). Ali, već godine 896. provale u Ugarsku mađarska plemena pod vodstvom svoga kneza Arpada. Zato mnogi panonski Slaveni pobjegoše pred njima u sjevernu Hrvatsku. Ovdje se vremenom stopiše sa Hrvatima u jedan narod, sačuvavši najvjerojatnije ipak svoj izvorni, kajkavski govor. Mađari su tada već vladali gotovo cijelom Ugarskom. Upravo je silni strah pred njihovim razjarenim hordama natjerao Hrvate, da se oko godine 912. ujedine. Pouzdano se zna, kako je u vrijeme vladavine prvog hrvatskog narodnog kralja Tomislava (910-928.), ondašnji teritorij Međimurja pripadao Hrvatskoj.
On je, naime, vrlo često ratovao protiv Mađara, koji su upravo preko Posavske Hrvatske provaljivali sve do Italije. Kako nekako u to vrijeme umire posljednji posavski narodni knez imenom Braslav, nije teško zaključiti, da je upravo Tomislav, tadašnji knez Dalmatinske Hrvatske, ili samoinicijativno ili na poziv posavskih Hrvata, preuzeo vladarsku ulogu.

I ondašnji knez Humske zemlje, Mihailo, prizna Tomislava svojim vladarom. Potom Tomislav porazi bugarsku vojsku cara Simeona Velikog, te pripoji Hrvatskoj teritorij Travunija i Duklje. Silno tako ojačavši, proglasi se 925. godine kraljem svih Hrvata i tako nasta prva Kraljevina Hrvatska. Od tada, pa sve do kralja Zvonimira (1075-1089.), Međimurje je pripadalo Hrvatskoj, uz Slavoniju, Dalmaciju, Rijeku, istočnu Istru, te Bosnu i Hercegovinu.

Nakon smrti kralja Zvonimira, njegova udovica Jelena pokuša za svehrvatskoga kralja ustoličiti svoga brata Ladislava, no prizna ga samo sjeverna (posavska) Hrvatska.

Sin mađarskoga kneza Gejze, Vaik, pokrsti se imenom Stjepan. Za svoje vladavine (997-1038.) uredi on mađarsku državu po uzoru na susjedne mu kršćanske države. Osnuje biskupije i županije, a dana se 15. kolovoza 1000. godine okruni za kralja krunom koju mu na dar posla
papa Silvestar II. Tako je i Ugarska postala kraljevinom, ali punih 75 godina poslije Hrvatske. Otuda i onaj popularni naziv za današnju Mađarsku ili zemlju krune sv. Stjepana.

Zanimljiva je povijesna istina, kako je sve do godine 1093. sjeverna Hrvatska (dakle i Međimurje) crkveno pripadala kninskoj biskupiji, a koja bijaše podređena splitskoj nadbiskupiji. Spomenute godine osnovana je u Zagrebu posebna biskupija upravo za ondašnju sjevernu Hrvatsku, u-ključivo naravno i Međimurje. Upravo je to veliki dokaz, kako je Međimurje (a i Prekomurje) tih godina svakako pripadalo Kraljevini Hrvatskoj, a ne Kraljevini Ugarskoj.
Od dolaska Mađara u Podunavlje krajem 9. stoljeća., pa sve do pred kraj 13. stoljeća, bijaše Međimurje poprištem stalnih sukoba između ljutih neprijatelja i susjeda, Arpadovića i štajerskih gospodara grada Ptuja. I poslije godine 1102. ostadoše Hrvatska i Ugarska dvije potpuno neovisne države, ali spojene jednom kraljevom osobom ili tzv. "personalnom unijom".

Najstarija povelja koja spominje Međimurje pisana je godine 1226. u Zagrebu. Istu je 1873. predstavio i opisao Ivan Tkalčić, u svome djelu "Monumenta historica episcopatus Zagrebiensis". Original se pomno čuva u arhivu zagrebačkog Kaptola. Naravno, a što bi drugo i bilo, riječ je o zapisniku sa jedne sudske parnice, točnije spora između nekog međimurskog vlastelina imenom Mutimir i jednoga plemića, Pavla. A što se to točno dogodilo i stoje to tako zanimljivo bilo prije 779 godina, da je preostalo kao prvi pisani spomen našega Međimurja, pročitajte svakako u slijedećem nastavku.


Prvo spominjanje Međimurja je iz kotoripskog kraja


Krajnjih dvadesetih godina 13. stoljeća u Međimurju je bilo podosta vlastelina. Jedan od njih, imenom Mutimir posjedovao je imanje Otok kraj Preloga i što je za našu današnju temu mnogo važnije i zanimljivije, posjed Bistricu koji se protezao uz i dan danas prisutni potok Bistricu, na nekakvoj nazovi tromeđi između Kotoribe, Dubrave i Vidovca. Upravo je za taj nekako kotoripski potok, pa ipak on protječe već pri samome ulazu u najveći donjomeđimurski grad, povezano prvo povijesno, pismeno spominjanje cijeloga našega Međimurja.

Zastoje tome tako i kako je sve to ustvari bilo, pročitajte pažljivo kroz slijedeće retke.

Spomenuti vlastelin Mutimir mora daje bio vrlo opak čovjek. To se da zaključiti iz činjenice, kako je nekome međimurskom plemiću Pavelu nanio mnogo osobne štete, iskopavši mu u svađi oba oka. te ovaj posta vrlo velikim invalidom. Brat nesretnoga Pavela, izvjesni Egidije, dođe godine Gospodnje 1225. k hrvatskome vojvodi Beli (bijaše on sin kralja Andrije II) u Zagreb, te mu prijavi strašni zločin. Vrlo uskoro bude Mutimir pozvan pred sud, ali se on ne odazove tome pozivu, pa moraše platiti kaznu "za ogluhe" ili neodaziv na sud u iznosu od nekih 200 maraka srebra.
Cijeli je taj onda dosta veliki, čak ogromni iznos novca trebao ići u ruke oštećenog Pavela. Kako Mutimir nije imao te novce, a nije baš želio ići u zatvor, to se on za pomoć obrati na zagrebačkog biskupa Stjepana II, koji je biskupijom vrlo uspješno upravljao u periodu 1225-1246.
Kao novi biskup, odluči Stjepan II pomoći nesretniku, pa se uz blagoslov zamjenika vojvode Bele. grofa Chete, stranke nekako ipak dogovoriše za 150 maraka (funti) srebra. No, i to bijaše velika svota, koju ustvari u ime Mutimira isplati biskup zagrebački, s time da mu je ovaj vrati do kraja godine 1225., uz zalog spomenutih imanja Otok i Bistricu. Kako novac nikada nije vraćen, posta tijekom godine 1226. biskup Stjepan n vlasnikom tih jugoistočnih međimurskih posjeda.

Svakako je u ovoj pravnoj priči iz davnina najzanimljivija činjenica, kako su tih godina spora Međimurje, pa prema tome automatski i Kotoriba, koja se ipak ne spominje službeno tim imenom, pripadali Hrvatskoj, a ne Ugarskoj. Ali, kako god, upravo je ova najstarija listina o Međimurju ipak, pa makar i indirektno, povezana s lokalitetima oko današnje Kotoribe.

Naravno, to ipak ne znači, da cijeli taj prastari odvjetnički događaj treba uzeti za službenu godinu njezina prvoga spominjanja. Zanimljiva mi se učinila tek cijela priča, koja je i danas tako prepoznatljivo aktualna,barem što se tiče Međimurja i sudskih parnica.

No, nastavljajući lijepu tradiciju povezivanja međimurske povijesti sa svehrvatskim trenutkom, dozvolite mi par riječi i o spomenutom vojvodi Beli. Hrvatskog i ugarskog kralja Andriju naslijedi njegov sin Bela III (u Ugarskoj se zvao Bela IV).
Praktično je cijeli svoj život posvetio obrani svoje kraljevine od stalnih napada poludivljih Tatara, koji upravo tih godina silno ojačaše. Kada se jedne ljute i hladne zime rijeka Drava smrznula. provališe ovi preko nje i u posavsku Hrvatsku, paleći i haračeći tada i po Međimurju.

Tako bijaše do početaka četrdesetih godina 13. stoljeća. Onda Tatarima snaga ili jednostavno interes naglo oslabi i oni se povukoše iz ovih naših krajeva, ostavivši za sobom pustoš, smrt, glad i bolesti.
Tada započe svekolika obnova porušene Kraljevine Hrvatske. Izgrađuju se nova mjesta, dižu se sigurnosni bedemi, opkapaju se riječni šanci i rovovi. Mnogo se radi na politici osamostaljivanja jačih hrvatskih utvrda, pogotovo onih na važnijim europskim pravcima i putovima. Tako primjerice, godine 1242. učini kralj Bela III Zagreb slobodnim i kraljevskim gradom, a 1252. to učini i sa Križevcima. Usput samo, kralj je Bela III umro dana 3.svibnja 1270. godine. Tih se nekako godina uvodi i nova hrvatska vladarska titula "herceg", kojemu su podređena dva bana, onaj "slavonski" i onaj "primorski", kasnije nazvan i "hrvatsko-dalmatinski".

Ovdje je važno pripomenuti, kako je gotovo nevjerojatno zanimljiva povezanost ondašnjih prastarih hrvatskih pojmova - slavonski i primorski vladari. Zašto? Pa, jednostavno, najznačajniji kraj Kraljevine Slavonije bijaše svakako Posavska Hrvatska, u sastavu koje bijaše i Međimurje.

Pojam banova primorskih povezan je sa knezovima, najprije Krčkim, a potom i Bribirskim, koji svoje korijene vuku sa Jadranskoga mora. Naravno, niti ne trebam posebno naglašavati povijesnu rodbinsku povezanost bribirskih knezova Šubića sa grofovima Zrinskim. Ako svemu dodamo još i Frankopanc, ponovno porijeklom krčke knezove, a u uskoj vezi sa obitelji međimurskih Zrinskih, onda nam se više nego kristalno ocrtava nerazdvojiva veza hrvatskoga Međimurja i Hrvatskoga Primorja, dvije očigledno najznačajnije županije unutar bezbrojnih stoljeća podizanja naše predrage hrvatske domovine. Naravno, nije mi ničime bila želja osporavati niti podcjenjivati druge krajeve današnje Hrvatske ili umanjivati njihove časne doprinose kroz povijest našega društvenoga razvoja, ali je ipak nekako slatko i rekao bih, neskromno moje saznanje, da se tek kratki dašak cijelog mog osobnoga bivstvovanja unutar svehrvatskih stoljeća, dešava upravo na dva najzaslužnija teritorija očuvanja iskonske hrvatske misli, onom mom rodnom u Primorju i ovom sadašnjem životnom, u Međimurju.

Upravo mi takvo saznanje, proizašlo iz golih povijesnih činjenica, daje snagu za nova istraživanja i veliča određeni ponos, što sam Hrvat, Primorac i Međimurce.

No, kako ne biste pomislili, da sam u svojim razmišljanjima otišao malo predaleko od Kotoribe, otvorite ovu stranu i sljedeći tjedan, kada ću vam nešto više reći o velikoj župi Bistrica, onoj koja je svakako dobila svoj naziv po istoimenom potoku. A taj je, sjećate li se, odmah pri Kotoribi.


Sve je počelo kanonskom vizitacijom 1501. godine

U više sam već navrata pisao u ovoj rubrici, kako su 1334. godine vršene mnoge crkvene kanonizacije ili popisi po mnogim župama širom Međimurja, a koje su tada pripadale zagrebačkoj biskupiji.

U tome se popisu nažalost ne nalaze nikakvi podaci koji bi nam govorili više o samoj Kotoribi.

No, već pri drugom generalnom popisu župa, onome iz 1501. godine, istom se spominje župa "Bistrica", koju neki poznati povjesničari poistovjećuju sa starim imenom župne crkve u Donjem Vidovcu. No, s obzirom da današnji potok Bistrica, po kojemu je svakako i župa dobila svoje ime, protječe između Kotoribe i Donjeg Vidovca, to je ovdje svakako nezaobilazna i teoretska mogućnost, kako se sve to crkveno nazivlje jedinstveno odnosi na cijeli taj kraj, znači uključivo Kotoribu, ali svakako i Donju Dubravu. To nam na neki način proširuje krug istraživanja, tim prije što se u spomenutom popisu župa nigdje baš izričito ne navodi, kako župa Bistrica ima svoj centar u Donjem Vidovcu ili Kotoribi ili bilo gdje drugdje.

Kako god daje bilo prije petstotinjak godina, iz spomenutoga se popisa župa ipak saznaje, kako je župa Bistrica bila vrlo prostrana, tim prije stoje tada već imala svoga župnika imenom Ivan, te svećenika Jakoba i kapelana Mihalja. Nešto više konkretnih podataka iz tih vremena vjerojatno nikada nećemo saznati ili možda da, tko zna?

Također sam već pri ranijim postajama nekog međimurskog sela, i ne bih se nikako ponavljao, opširnije pisao o obitelji Ernušt de Csaktornva (č. Ernušti Čakovečki) koji su, upravo tih godina u kojima se trenutno nalazimo, bili zakonskim vladarima Međimurja. Mnogo mi se zanimljivije  učinilo predstaviti našem čitateljstvu onaj tadašnji svehrvatski trenutak. Dakle, te su početne godine 16. stoljeća hrvatske povijesne scene ostale prošarane neprekidnom borbom za vlašću i stalnim promjenama vladajućih dinastija.

Moglo bi se komotno reći, kako je u periodu od godine 1381., pa do 1526. Hrvatskom vladalo nekoliko poznatih europskih kraljevskih dinastija. Preskačući ipak nekih stodvadeset godina, počeo bih od godine 1497. koju karakterizira stalna borba za vlast između ugarskih i hrvatskih velikaša i plemića. Velikaše je predvodio ostrogonski nadbiskup Toma Bakač Erdedi, a plemiće glasoviti pravnik i govornik onoga vremena, Stjepan Verboci. Tada je Hrvatskom vladao dobroćudni (i naivni) kralj Vladislav II. On se 1502. godine oženio Anom Foix, rođakinjom francuskoga kralja Luia XII. Ona mu u mjesecu lipnju 1503. rodi kćer Anu, a srpnja 1506. sina Ljudevita (ime je dobio po Luiu XII). No, slabi kralj polako je gubio politički ugled i vladarsku snagu, dok istom jako ojačaše vrhovni kapetan kraljevine Ugarske, Ivan Zapolja, kasnijih godina (1511 .) vojvoda erdeljski. Nakon kraljeve smrti (1516.) naslijedi ga njegov desetogodišnji sin Ljudevit II, koji je uz pomoć državnoga vijeća vladao do 1526. iako u Hrvatskoj nije uživao gotovo nikakav ugled. Poginuo je nesretnim slučajem za vrijeme čuvene Mohačke bitke protiv Turaka kolovoza mjeseca godi ne 1526.

Tada za hrvatsko-ugarskoga kralja bijaše izabran Ferdinand I Habsburgovac (1527-1564.). Godine njegove vladavine ostale su obilježene stalnim ratovima protiv tada jako snažnih i teritorijalno vrlo pohlepnih Turaka. Prilikom jedne od tih stalnih bitaka, onoj ispod grada Pešte 1542. godine, jako se svojom hrabrošću i borbenošću istakao veliki Nikola IV Šubić Zrinski. Zbog toga ga kralj Ferdinand I, pred kraj te iste godine, imenovaše hrvatskim banom i proda mu Međimurje. Tako je ovaj naš lijepi kraj došao u ruke vrlo sposobne i plemenite hrvatske i međimurske obitelji knezova i budućih grofova Zrinskih. O osobi Nikole IV Zrinskog i njegovoj plemićkoj lozi biti će uskoro dosta riječi u jednom zanimljivom feljtonu, pa zato ovom prilikom ne bi previše o tome.

Zato, vraćajući se polako iz bijeloga svijeta prema našim postajama mjesta Kotoribe, ne mogu se nikako oteti utisku o impozantnoj povijesnoj veličini i važnosti ove međimurske zemljice po kojoj sada hodam. Svakako bih mogao još potrošiti tisuće i tisuće slova i riječi, opisujući ovdje ona prastara vremena međimurskih prošlih cajti, ali sam namjerno odlučio ostaviti mnoge zanimljive detalje i za neke buduće postaje nekih drugih međimurskih sela i gradova.

Prvenstveno zato, što se takva opća povijest podjednako tiče svih nas. I nitko baš nema pravo istu svojatati, a pogotovo ne ljubomorno sakrivati od pogleda i ušiju šire javnosti. Jer, naša je međimurska i hrvatska povijest samo naša i ma kakva god ona bila, treba je što korektnije sagledavati i tek potom, svaki za svoju dušu, prihvatiti ili odbaciti kao zdravo za gotovo. Sve je ostalo pogrešno. A jednako tako je vrlo važno poznavati barem minimum minimuma onoga što su naši preci preživljavali, ostavljajući nam Međimurje I ono šire u trajno naslijeđe. Nemojmo ih nikako u tome razočarati. Pratite zato s pažnjom, kao što uostalom to i činite, ove naše Međimurske prošle cajte, jer ćete kroz njih saznati mnoge povijesne istine, (a i neistine) o sebi samima.

U idućem nastavku pročitajte ponešto o najstarijim vijestima o Kotoribi. Neće one nažalost biti iz onih najstarijih vremena postojanja svijeta, jer svi dosadašnji arheološki nalazi s toga područja ipak ne upućuju izravno na zaključak, kako je Kotoriba kao naselje postojala u pretpovijesnom ili možda nešto kasnijem rimskom razdoblju. No, to svakako ničime ne umanjuje njezinu povijesnu pripadnost ovim iskonskim međimurskim i hrvatskim prostorima.


Najstarije vijesti o Kotoribi

Ovom postajom posjeti Kotoribi pročitajte ponešto o najstarijim vijestima o tome mjestu. Nisu one. nažalost, iz onih najstarijih vremena postojanja svijeta, jer svi dosadašnji arheološki nalazi s toga područja, ipak izravno ne upućuju na zaključak, kako je ona kao naselje ili tek kao toponim postojala u pretpovijesnom ili možda nešto kasnijem rimskom razdoblju. No, niti njezina realna starost kao rodno i životno mjesto mnogih međimurskih ljudi nikako nije za podcjenjivanje.

Dapače, iako Kotoriba spada u mlađa međimurska naselja, nikako se ne može poreći vjerojatna činjenica, kako je ona nastala dolaskom obitelji Zriaski u ove naše krajeve, točnije prilikom ojačavanja obrane cijeloga Međimurja protiv nasrtljivih Turaka gradnjom mnogih utvrđenih mjesta. A mi tu sada govorimo o sredini 16. stoljeća, dakle vremenu od prije punih četiristoipedesel godina ili četiri i pol stoljeća, što onu moju konstataciju "mlađa naselja" svakako predstavlja u puno drugačijem svjetlu.

Tehtonski gledano, krajolik oko današnje Koloribe je ispresijecan brojnim riječnim koritima, barama, mrtvim rukavcima, a u starija vremena bijaše svakako i dosta izložen čestim poplavama rijeke Mure. To nam svakako govori, kako to područje nekada davno baš i nije bilo najpogodnije ljudima za podizanje sigurnijega naselja, pogotovo što je tadašnje Međimurje pružalo mnogo bolje mogućnosti. No, živi se čovjek na svašta navikne, pa su se tako lamo negdje i kotoripski starosjeditelji i preci današnjih stanovnika odlučili m početi živjeti. I eto ti vrlo brzo lijepoga međimurskog mjesta pod suncem, prozvanoga Kotoriba. Da je to naselje najvjerojatnije nastalo iz obrambenih razloga, dokazuje nam i jedan njegov kasniji sinonim ili latinski naživ "praesidium Coturib" ili u prijevodu, tvrđava Koturib!

A sve je ipak počelo sa legendarnim Nikolom IV Šubićem Zrinskim, koji je postavši vlasnikom Međimurja, a imajući i određene obveze pri obnašanju svoje hrvatske banske časti, započeo sa gradnjom jake utvrde Legrad, na utoku Mure u rijeku Dravu.

S obzirom daje Nikola IV hrabro poginuo pri obrani grada Sigeta godine 1566.  od Turske vojske sultana Sulejmana II Veličanstvenog, spomenutu je Legradsku utvrdu uspješno dovršio
njegov sin, Juraj IV Zrinski godine 1567.  

Naravno, daje tako podignuta utvrda omogućila vrlo brzo naseljavanje, podno i unutar njezinuh sigurnih bedema, upravo onim ljudima koji su kao jedinu obvezu imali obranu od turskih ataka.

Vremenom oni tu podigoše svoje obitelji, stvarajući tako jezgro budućega naselja. U to je vrijeme tadašnjom hrvatskom, pa tako naravno i Međimurjem, vladao kralj Maksimilijan   Habsburg   (1564-1576.). Upravo je on vrlo rado dodjeljivao zvonke ratničke titule svojim
zaslužnim podanicima. Jedna od takvih, vrlo značajnih i društveno visokokotirajućih. bijaše i "kapetan utvrde". Također nam je povijesno poznato, da su tokom rijeke Mure tada postojala četiri obrambena vojvodstva, Križovec. Dekanovec, Goričan i Kotoriba.
Svima njima direktno je zapovijedao "kapetan iz Legrada", a to naravno za života bijaše Nikola IV Šubić Zrinski. Kako je ta kraljem dana titula imala nasljedni karakter, mnogi su kasniji članovi obitelji Zriaski imali pri obavljanju raznih državnih dužnosti i vrijedni prefiks, "legradski kapetani".

Veliki praunuk sigetskoga junaka, Petar Zrinski dodao je niski svojih obiteljskih titula i onu "senjskoga kapetana", jer se mnogo zanimao za pomorstvo i mornaricu, jednako za vojnu kao i za trgovačku. A grad je Senj u kojemu je on znao duže obitavati, pri Jadranskome mom, pa eto još jednoga dokaza mojoj osobnoj tezi o vrlo snažnoj, gotovo iskonskoj povezanosti hrvatskog Međimurja i Primorja. I zato nimalo ne čudi tako karakterističan naslov one najčuvenije međimurske knjige koju je napisao sam veliki grof Nikola Zrinski Čakovečki osobno.
"Jadranskoga mora sirena" ili u originalu na mađarskom. "Adriatengemek svrenaia".

Listajući tako mnoge znane i neznane knjige i stare dokumente, naišao sam na vrlo zanimljiv podatak, kako jedna mađarska povjesničarka imenom Edit Kerescenyi (č. Kerešenji) spominje jedan, naoko običan podatak, da su oko godine 1600. po padu mađarske Velike Kaniže u turske ruke, mnogi preživjeli stanovnici obližnjih mjesta potražili spas i smještaj u mjestu Kotory na Muri, a stoje svakako i decidirano Kotoriba. Pa, ako se ona već sasvim normalno spominje u lim starim spisima, što ista ne bi bila i značajnije, starije naselje toga vremena.

Nadalje, oko godine 1620. spominje se izvjesni protestantski pastor Ivan iz Kotoribe, a tih je godina ta vjera (heretici) još uvijek bila vrlo proširena našim Međimurjem. Tu je i vrlo zanimljiv podatak iz jedne knjige blagajne starog mesarskoga ceha iz Varaždina godine 1637.. gdje je upisana isplata određenog novčanog iznosa izvjesnom Andriji za njegovu ribu, donesenu "zkuturibc". kako doslovno i piše.

Početkom godine 1660. obavljene su mnoge kanonske vizitacije po međimurskim župama. Niti u jednom od tih zapisa se ne spominje selo Kotoriba, ali zanimljivo, ostao je zapamćen izvjesni njezin seljanin, Martin Cibol i to kao dvoženac, tj. osoba sa dvije zakonite žene. Iz istog kanonskog zapisa doznajemo, kako se tada župniku Ivanu iz nedalekog Legrada, gdje je godine Gospodnje 1659. podignula župna crkva Presvetoga Trojstva, moralo za krštenje djeteta, vjenčanje ili sprovod plaćati nekih 12 denara, a za ispovijed bolesnika oko 4 denara.

I inače su crkvene vizitacije zanimljivi izvor mnogih naziva kojima je Kotoriba ostala zauvijek ovjekovječena u međimurskom vremenu l prostoru Već spomenuti "praesidium Coturib", pa "res preasidiis cothuribensis" iz žalosne 1671., "praesidium Cothuribense". "praesidium Kotoriba", "in praesidio Kottory". "capella oppidi Kottori" itd. itd. Zaista mnogo naziva za isto mjesto, a sva potpuno stopljena u očigledni sinonim Kotoribe onoga, a i današnjega vremena, tvrđava hrvatstva i međimurske slobode.


Odakle Kotoribi baš to lijepo ime?

Još sam pri prošloj poslaji naših minulih cajti Kotoribe naveo podosta izvornih naziva toga mjesta, službeno upotrebljavanih kroz stoljeća njezina postojanja.

Nekako se nameće logični zaključak kako se Kotoriba tako zvala od prvoga trenutka svoga postojanja, naravno zanemarujući one male tajne latinske gramatike (Cotoriba) ili uzaludnu mađarizaciju međimurske zemljice (Kotorvaroš). Kako god, mnogo je zanimljivije pokušati teoretizirati, odakle Kotoribi baš to lijepo ime? Naravno, pretpostavki je mnogo, ali koja je potpuno ispravna, zauvijek će ostati tajnom. I baš taj misteriozni veo daje posebnu draž našem lijepom mjestu na obali prastare rijeke Mure.

Toponim je dakle prisutan. Ali, tko ga se dosjetio, ne zna se, niti je ostalo zapisano niti zapamćeno. Stara boljka međimurske povijesti. Ili možda ne? Svi naravno znamo stoje riba.

Doduše, možda nismo svi baš veliki stručnjaci u prepoznavanju njezina imena ili vrste, ali znamo da postoji. A tu je i rijeka Mura, pa je ime mjesta svakako s istim povezano. No, riješili smo (valjda) tek pola zagonetke, jer "riba" ima i "kot"! Znamo, da "kot" na kajkavskom jeziku označava pojam za kut, ugao.

Ako je istinito narodno predanje, kako je nekada davno, riječni kraj oko Kotoribe obilovao ribom, eto nam zgodne mogućnosti za otkrivanje naziva mjesta. Mirni kutak sa mnogo ribe, "kut-riba" ili po domaće, "kot-riba", pa Kotoriba, jer ljepše zvuči.

Svojevremeno sam u ovoj našoj rubrici o Međimurskim prošlim cajtima pisao o velikom Rimljaninu, Pliniju starijem, istaknutom prirodoslovcu i povjesničaru. On je u jednom od svojih mnogih, velikih putopisnih djela opisivao i ondašnje krajeve današnjega Međimurja, među inima jako mnogo, gotovo cijelo, porječje Mure.

Povijesno se zna, kako su tu jedno vrijem živjeli Kelti, veliko nomadsko pleme. Prema jednoj od Plinijevih teorija, upravo su na teritoriju kotoropskoga kraja tada obitavali "Chotarcnsi" (č. Kotarcnsi) ili točnije jedan ogranak i inače raštrkanih keltskih plemena. To nije ničime povijesno dokazano, ali gdje ima dima ima i vatre, pa zašto ne bi upravo najnevjerojatnija mogućnost bila ona prava. Jer, "Chota" se lako vremenom migracija naroda promijenilo u "Koto", a ribe je tu ionako oduvijek bilo u izobilju, pa nam se sve lijepo poklapa, baš kao ime, Kotoriba.

Naravno, u onim malo ozbiljnijim, znanstvenim tezama ispravnije je smatrati, kako samo naselje ipak najvjerojatnije potječe iz vremena poslije godine 1546., kada je Međimurje kupio ban Nikola IV Šubić Zrinski. No, tko nam može uskratiti maštu, a što nam lijepo dozvoljava konstatirati slijedeće. Naselje je ili utvrda Kotoriba vjerojatno nastala prilikom silnog procvata izgradnje velikog broja tvrđica i utvrda, prvenstveno namijenjenih obrani Hrvatske od Turaka.

No, realno je ipak za pretpostaviti, kako je njezino ime mnogo prije toga preostalo u narodu. A upravo je ime ono što predstavlja i definira jednu društvenu sredinu, a ne oni tek puki zidovi i kule, najčešće od karata, jer su za mnogima takvim preostale tek puste ruševine. A ime, ono je još uvijek prisutno. Zato za mene osobno, a vjerujte mi na riječ, bio sam tamo već bezbroj puta. mjesto Kotoriba znači "mirni kutak za riblji trenutak"!

I da ne zaboravimo, malo hvale nije nikada na odmet, tu su i popularni turistički dani "ribe i šibe", pa je tek sa ovim podatkom sva slika o međimurskoj Kotoribi kompletirana. A možda bi trebalo malo detaljnije proučiti, kako se recimo šiba kaže na starokeltskom ili starotatarskom ili staroavarskom ili možda starocgipatskom, jer tko zna, tko je i kada sve u Kotoribi jeo odlični fiš-paprikaš ili prženu kečigu, kroz prohujale eone njezinih minulih cajti. Pa mu se sve to jako dopalo, te je odlučio tu ostati živjeti. I vjerojatno bijaše nekako tako, samo što još nismo našli nikakve terakota pločice na kojima to izričito piše. I samo zato ne vjerujemo.

Ali, mjesto si Kotoriba nikako nije samo nadjenulo to lijepo svoje ime. Dadoše mu ga ipak ljudi, oni prastari starosjeditelji, čiji duhovi kao uostalom i oni generacija poslije njih, čuvaju ovaj hrvatski i međimurski kraj od svih nedaća života.

Tako je to tu bilo od pamtivijeka, tako će to i ostati, zauvijek. Jer, previše je toga ispisala kotoripska povijest kroz svoje prošle cajte.

Nije to sve ostalo zapamćenim samo kroz njezino ime. Bezbrojni su životi i umiranja njezinih stanovnika, malo pomalo kroz stoljeća postojanja, tkali neuništivu mrežu kojom su zauvijek ostali povezani sa tim falačekom zemlje. I silne bi njihove kosti opasno i gromovito zajaukale iz svojih grobova, kada bi netko strani ili ne daj Bože, domaći, želio nešto loše napraviti u tom raju pri ušću rijeke Mure.

Prolazile su godine, umirali su stari branitelji kotoripske tvrđave, a rađali se novi. Umirali su i članovi grofovske obitelji Zrinski i naravno, rađali se novi.

Važnost se mjesta Kotoribe polako, ali uporno počela isticati, pa su neki učeni ljudi onoga vremena smatrali za potrebnim unijeli njezino ime u zemljopisne karte. Tako se na onom poznatom Stireovom zemljovidu Međimurja iz 1650. godine lijepo vidi Kotoriba, upisana kao Cotoriba. Zanimljivo, na toj se karti (vidi sliku) jednostavno mora uočiti veličina onda rijeke Trnave, koja protječe Čakovcem, a tu su još Legrad i Nedelišće kao povijesno dokazano stara naselja. Naravno, nastaviti ćemo sa našom pričom iz davnina o mjestu Kotoriba i slijedeći put.


Ljudi i događaji

Ako proučite povijest Međimurja, svakako ćete naići na podatak, kako je gradnju tvrđave Legrad na ušću rijeke Mure. dovršio godine 1567. Juraj Zrinski stariji. Sjećate li se, izgradnju iste započe njegov otac, slavni Nikola IV Šubić Zrinski. Juraj je Zrinski također zaslužan za podizanje i drugih, manjih tvrđica uz Muru, no nema pouzdanoga pismenog podatka o tome, daje podigao i tvrđavu Kotoriba. No, ako je to tako kojim slučajem bilo. onda je to svakako učinjeno prije godine 1603.. jer je on te godine umro.

Sama je utvrda Kotoriba najvjerojatnije bila izgrađena na desnoj, međimurskoj strani rijeke Mure, svakako na najvišem onda mogućem terenu između mjesta Legrad i Goričan koja su već odavno bila tu. Konzultirajući literaturu dr. Juraja Kolarića o povijesti Kotoribe, pronašao sam podatak, kako je to moglo biti na mjestu današnje osnovne škole, prostirući se sjeverno udolinom potoka Krke, gdje je u ta stara vremena ustvari protjecala Mura.

Sam izgled utvrde, te materijal ixl kojega je bila izgrađena, možemo nažalost samo pretpostaviti. Najvjerojatnije je bila četvrtastoga oblika i izgrađena od obrađenog drveta, kojega je tada bilo u izobilju, jer je Međimurje tada bilo prekriveno velikim šumama. Svaki je ugao bio napravljen u vidu visoke, natkrivene kule za osmatranje. Mora daje prostor utvrde bio dosta velik, jer je njezina vojnička posada živjela unutar i po svojim kućama. Logično, a zbog pozicije i blizine Mure, uokolo utvrde bijaše iskopan duboki rov ili šanac, napunjen riječnom vodom. Naravno, da je sve to tada na potencijalnog turskog neprijatelja djelovalo dosta obeshrabrujuće, a ulijevalo značajnu sigurnost braniteljima.

Utvrda je tijekom mirnih godina znala toliko narasti, da su se vojnici počeli ženiti i dovoditi u nastambe unutar tvrđave svoje obitelji, čime su svakako udarili temelje budućih naselja.
Najvjerojatnije je takvo što bilo i sa Kotoribom, jer su se malo pomalo počeli oko utvrde naseljavat i civili, pronašavši tako za sebe znatnu životnu sigurnost i trajniju zaštitu svojih dobara od redovitih turskih otimačina, pljački i paleža širom tadašnjeg Međimurja.

Zahvaljujući upravo crkvenoj vizitaciji iz siječnja mjeseca godine 1660. ostalo je zabilježeno, kako je to civilno naselje izvan drvenih zidina tvrđave, izgledalo kao niz uskih i vijugavih uličica, isprepletenim sa malim komadima zemlje ili grunta, koje su vrijedni stanovnici obrađivah i uređivah po svome nahođenju.

Vizitacija nam je ostavila i popis nekih autohtonih kotoripskih prezimena, starosjeditelja predgrađa tvrđave Kotoribe. Barlović, Brodarić, Frančić, Golubić, Hablević, Herbat, Honz, Hotvat, Kedmenec, Kranjce, Marton. Minić. Mlinar, Pavlić, Perstec, Potrepec, Sedlar, Serpak, Tkalec, Tomašić, Turopolec, Varga i Željar, vjerojatno i nisu baš sva prezimena osoba koje se tih davnih šezdesetih godina 17. stoljeća obitavala u Kotoribi. Naime, osobno znam kako i prezime Vojvoda vuče jedan svoj dio ogranka iz toga kraja, a to nije niti nimalo čudno, ako se zna, kako se u pojedinim dokumentima iz sastava popisu zaplijenjenih međimurskih imanja grofa Petra Zrinskoga, nakon propale urote protiv austrijskog cara i kralja Leopolda 1670. godine, utvrda Kotoriba naziva "vojvodstvo" (Vojvodatus ili Woywodscaft).

Naravno, na čelu vojvodstva bijaše vojvoda. On se i spominje u spomenutim kotoripskim spisima povezanim sa čuvenom zrinsko-frankopanskom urotom. S obzirom, da se taj naziv u Kotoribi zadržao i nakon definitivnog povlačenja turske vojske iz Ugarske i kada je već mjesto dobilo status trgovišta, lako je za pretpostaviti, kako je spomenuto prezime jednostavno saživjelo u kotoripskom narodu.

Nadalje, za poimanje prošlih cajti mjesta Kotoribe, neosporno je vrlo važna povijesna istina o gradnji utvrde "Novi Zrin" u njezinoj neposrednoj blizini, pri ušću rijeke Mure u Dravu. Nju je dao godine 1661. sagraditi Nikola VI Zrinski, radi što kvalitetnije obrane međimurskih krajeva od stalnih turskih prodiranja i napada. Važnost je te utvrde još i mnogo, mnogo veća, jer ona ustvari bijaše posljednjim bastionom kršćanstva i sigurnom zaštitom Beča pred konačnim turskim osvajanjem. Svoj naziv zahvaljuje upravo tvrđavi Zrin na Zrinskoj gori u blizini hrvatskog grada Kostajnica, a koju je još davne 1347. godine kraljevskom listinom dobio Juraj III Šubić. knez Bribirski i prvi predak kasnije najveće loze hrvatskih plemića Zrinskih. (Možete to pogledati i u mom najnovijem dugometražnom dokumentamom filmu, "Saga o obitelji Zrinski" informacije na tel:364-621, 364-537).

No, hirovita je sudbina, pripomognuta političkim spletkama austrijskog dvora, odredila nestanak utvrde Zrinske, koja bijaše razorena od strane Turaka godine 1664. Od nje je ostalo samo zgarište, a rijeka je Mura vremenom sprala sve tragove, pa se danas u stvari uopće niti ne zna, gdje je ona točno tada stajala.

Nama je najzanimljivije što su te prastare borbe za Novi Zrin bile onda najžešće upravo u okolici ondašnje Kotoribe, budući daje sva ta silna vojska bila smještena na njezinom južnom i jugoistočnom kraju.

Preostali su i neki nazivi u katastarskim česticama kotoripskogakraja, primjerice Kovačnica. Pojatišće ili Konjiščak. Svi su ti nazivi svakako povezani sa vojničkim konjima iz spomenute bitke za utvrdu Novi Zrin.
I naziv Nemška gat potječe upravo iz toga vremena, svakako podsjećajući na određene njemačke čete iz sastava austrijske carske vojske, koje se doduše nisu borile kod Novoga Zrina, ali su se nalazile stacionirane zapadno od Kotoribe, kao prva linija potencijalne obrane od prodora Turaka prema Štajerskoj i dalje prema Beču.

Povijesno je također poznata činjenica, kako ondašnji austrijski car i kralj Maksimilian I Habsburg nije ničime pomogao pri obrani utvrde Novi Zrin". To je svakako moralo jako razljutiti njezina gospodara i vjernoga podanika krune, Nikolu VII  Zrinskog, te nimalo ne čudi stoje upravo te 1664. godine na neki način upravo on postavio temelje buduće propale hrvatske urote Zrinskih i Frankopana.



Tek obične crtice iz života


U prethodnom sam nastavku prošlih cajti mjesta Kotoribc spomenuo čuvenu zrinsko-frankopansku urotu. Ona je neslužbeno počela godine 1664. padom Novoga Zrina blizu Kotoribe, a formalno završila pogubljenjem Petra Zrinskoga 1671. godine.

Najvjerodostojniji povijesni razlog spomenute urote ustvari je sramotni Vašvarski mir kojega je austrijski kralj Leopold I Habsburg potpisao sa Turcima. Iako je carska vojska bila pobjednikom u velikoj bitki kod Svetog Gotharda, dana 1. kolovoza 1664. godine. Zbog toga su mnogi hrvatski i ugarski plemići bili vrlo razočarani i nezadovoljni, među inima i grof Nikola Zrinski Čakovečki. Kada se bečki dvor ogluši na njihove zahtjeve za pravdom, odlučiše se oružano pobuniti. Urotnici, na čijem je čelu bio hrvatski ban Nikola Zrinski odmah počeše tražiti saveznike, naravno upravo među najljućim neprijateljima Beča, Turcima i Francuzima.

No, sve propade preranom i misterioznom smrću bana Nikole, dana 18. studenog 1664. godine, kada ovaj pogibe od nasrtaja vepra u Kuršanskom lugu. Njegove napore tada nastavi brat mu, Petar Zrinski, uz još neke viđcnije hrvatske plemiće onoga vremena. Upravo je tih godina, a neposredno pred smrt velikih hrvatskih rodoljuba, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, u mjestu Kotoriba živjelo nekih 110 obitelji s ukupno 393 člana, stoje ujedno bio i ukupni broj njezinih žitelja. Poznat nam je i podatak od desetak godina ranije, oko 1660. godine kada je u Kotoribi živjelo svega 33 obitelji. Naravno, daje ovakva ogromna stopa povećanja napučcnosti kotoripskoga kraja bila uvjetovana masovnim naseljavanjem, a ne samo prirodnim priraštajem pučanstva. A tome je najveći razlog svakako bila ogromna sigurnost koju je za život pružala utvrda Kotoriba. I sve ono što se oko i u njoj dešavalo.

Propašću spomenute urote protiv bečkoga dvora i dobrovoljnom predajom njezinih najpoznatijih aktera, odmah su započele neviđene pljačke i razbojstva na njihovim međimurskim i ozaljskim posjedima. Niti Kotoriba nije ostala pošteđena. Tako primjerice iz jednog važnog dokumenta toga vremena, datiranog sa 29.lipnjem 1673. godine, vidljiva je zapljena nekih petstotinjak litara dobroga vina, te svih prihoda od "maltarine" ili carinarnice u utvrdi Kotoriba.

Niti godišnji naturalni i financijski prihod od dvaju nedalekih potoka, Rakovnice i Bistrice, tada prebogatih ribom i rakovima, nije ostao pošteđen. S obzirom, da su zasigurno mnogi kotoripski stanovnici na različite načine radili za ili sa obitelji Zrinski, njihovim nepoštenim direktnim izgonom iz Međimurja, bijahu svi itekako oštećeni i značajno pogođeni. Iako je smrt pokosila samo najviše urotnike, austrijski se dvor itekako surovo, posredno obračunao i sa cijelim priprostim međimurskim pučanstvom, upravo preko zaplijene svih nepokretnih, ali i mnogih pokretnih dobara grofova Zrinskih. U kotoripskome je kraju to bilo još i gore. Bečki dvor ničime baš nije sprečavao mnoge više časnike svoje carske vojske u besramnom i razuzdanom pljačkanju. Najviše su u tome prednjačili pripadnici njemačkih postrojbi, ionako od ranije već stacioniranih u blizini. Zato onaj naziv kotoripskc katastarske čestice "Nemška gat", zasigurno ima mnogo dublje povijesno značenje od njihove, tek puke prisutnosti.

Prestrašeni je međimurski narod, a među inima i mnogi stanovnici Kotoribe, počeo masovno bježati iz svoga rodnoga kraja u inozemstvo. Ne čudi zato podatak o vrlo značajnom i naglom smanjcnji broja kotoripskoga stanovništva. Takvo je stanje potrajalo sve do pred sam kraj 17. stoljeća. Niti kada je 1695. godine bečki dvor odlučio prodati Međimurje, zajedno naravno sa Kotoribom, kako bi namaknuo novac za plaćanje predugog i preskupog rat protiv neumornih Turaka, život se kmetski nije ničime poboljšao. Bijahu to iznimno teška i opasna vremena. Ali, Međimurce, navikao na nedaće života, nije se predavao i malo, pomalo rješavaše svoje nagomilane probleme. No, pljačke i prevare raznih državnih službenika i birova moraše još jako dugo trpjeti, bez pogovora. Da li je upravo otuda određena averzija našega međimurskoga dmšlva prema poreznoj politici Lijepe naše, procijenite sami. Ili, možda još i više sama za sebe govori ona narodna poštapalica, "buj tiho"?!

Tijekom 17. stoljeća, najveći je dio našega Međimurja još uvijek bio dobrano pokriven prekrasnim hrastovim šumama. Prema vrlo starim podacima, u pradavnoj povijesti ovoga kraja, on je gotovo 2/3 bio pod gustim šumama.
Iste su vremenom raskrčili vrijedni Međimurci u stvaranju svoga životnoga mjesta pod
suncem. Naravno, da je drvo predstavljalo  osnovni građevinski materijal toga vremena. Njime su se gradile utvrde Legradske kapetanije, ali i sve one privatne kuće i razni pomoćni objekti.

Gradile su se crkve, mostovi, župni stanovi i sve ono stoje bilo neophodno, podjednako čovjeku, kao i domaćim životinjama.

Tako su i kuće u Kotoribi uglavnom bile drvene i pokrivene slamom ili "šopom" po domaće. Te su stare kuće u pravilu imale po tri prostorije, sobu za dnevni boravak i spavanje, kuhinju i još jednu, često manju sobu. No, nije baš svaki kmet imao upravo takav raspored. Oni siromašniji morali su se zadovoljiti tek sa jednom prostorijom u kojoj su svi spavali. Tu se i kuhalo i praktično se sve životno događalo. Ma kakva osobna intima ili kućni mir. Najvažniji bijaše krov nad glavom. Bio bi sretan dobiti što toplije mjesto zimi, bliže peći ili bolje rečeno onom starinskom načinu kuhanja u kazanu, obješenom iznad otvorenog plamena. Naravno, da sa takvom vrstom materijala, kuće i ostali objekti nikada nisu bili potpuno sigurni od požara. Vatra je mogla buknuti u trenu, te u hipu požderati sav dugogodišnji mukotrpni rad i trud ukućana.


Od kapelice do župne crkve

Kod sedme smo postaje pisali o vatrenim opasnostima pri domovima starih kotoripčana. Ne čude zato mnogi kipići sv. Florijana. zaštitnika od požara, koji redovito bijahu smještani iznad tavanskih prozorčića ili negdje drugdje na starim kotoripskim hižicama. Od kipića do kapelice posvećene ovome ili onome svecu, bijaše tijekom međimurskih minulih cajti tek kratak korak, ali o tome podrobnije u nastavku.

Kada se razmišlja o kapelicama ili možda pilovima kotoripskoga kraja, treba svakako znati, kako u vremena gospodarenja Zrinskih  tvrđava Kotoriba nije imala ništa takvoga svoga.

Znamo naime, da se župna crkva nalazila u Donjem Vidovcu, a u tom je selu onda bilo središte cijele župe kojoj su još pripadali Donja Dubrava, Sveta Marija, Donji Mihaljevec,
utvrda Kotoriba, te jedno danas s lica zemlje potpuno iščezlo seoce, imenom Cvetošinec.
Tako je barem ostalo zapisano u kanonskim vizitacijama do 1669. godine. No. upravo se te daleke godine u crkvenim knjigama, po prvi puta spominje kapelica, "capellae ignoratur in preasidio Coturib". Ali, možda samo u kontekstu ideje vjernika o njezinu skorom podizanju. Jer, dvadesetak godina poslije, točnije 1688. neki crkveni zapisi kazuju, kako se u tvrđavi Kotoriba tek planira podizanje kapelice posvećene sv. Križu.

U to je vrijeme u Kotoribi, na veće blagdane, svete mise održavao župnik iz Donjeg Vidovca. To se odvijalo u jednoj kući. ne zna se danas njezina točna lokacija, pa su tu bile pospremljene i neophodne crkvene potrepštine.

Prvenstveno kalež sa srebrnom pozlaćenom kupom. Dva su posvećena zvona srednje veličine, bila postavljena na četiri drvena stupa izvan zidina utvrde. Iz 1690. postoji, doduše neprovjereni podatak, kako je ipak vrlo bliska bila realizacija podizanja kapelice sv. Križa. A sve to u znak zahvalnosti žitelja Kotoribe što ih je dragi Bog spasio od turske pošasti, jer je upravo tih godina kršćanska vojska zauzela nedaleku Kanižu iz koje su agresivni Turci nemilice i nesmetano provaljivali u Međimurje.

Kapelica sv. Križa svakako u Kotoribi postoji godine 1693., jer se kao takva uredno spominje.
Ali, još je zanimljiviji podatak iz iste godine koji spominje, da se u kotoripskoj tvrđavi nalazi i crkvica sa kipom Blažene Gospe, nekim njezinim slikama na papiru i velikim drvenim križem.

No, moglo bi se ustvari raditi o jednom te istom svetištu, pogotovo što se 1698. godine u Kotoribi spominje samo i izričito kapela sv. Križa. Kapelica se BI. djevice Marije istom spominje u Svetoj Mariji (stari naziv je Altarec), pa je moguća mala pravopisna zavrzlama. Ili možda ne, ispravite me molim vi koji znate više. Kako god, kapela sv. Križa iz Kotoriba bijaše napravljena iz hrastova drveta, te solidno pokrivena hrastovim daščicama. Opisana kapela je začuđujuće velikih dimenzija, što bi moglo značiti, kako su Kotoripčani tih godina ustvari izgradili potpuno novo zdanje. Tim prije što je pod bio potarcan ciglom, a ona ranije spomenuta dva zvona sada već vise u povišem zvoniku, vrlo nalik onome sv. Franje iz Zagreba. Svetište krasi drven retabl oltara posvećenog sv. Križu. Postoji već i groblje ograđeno ogradom od hrastova drveta, ali se tu još nitko tih godina ne pokapa. I godine 1716. crkvena vizitacija strogo označava Kotoribu kao "preasidium", tvrđava, te ne donosi pretjerano novih podataka, niti o kapeli sv. Križa, niti o samom naselju.

Ali, najednom mjestu spominje, kako u samom trgovištu Kotoriba ima oko 100 kuća. I upravo je taj podatak vrlo zanimljiv i povijesno dosta važan. Zašto? Zato, što se Kotoriba spominje kao trgovište! A to je tada označavalo malo veće naselje, sa obrtnicima, trgovcima, sajmovima i tome slično.

Ne zna se, nažalost, koje je točno godine Kotoriba službeno postala trgovište, ali svakako to bijaše početkom 18. stoljeća, prije spomenute 1716. godine. Do tada je u cijelom Međimurju bilo ukupno šest trgovišta, dakle Kotoriba je bila sedmo po redu. Kao poseban ovdje podatak, najstarije takvo trgovište u Međimurju je grad Prelog, u koji je hrvatsko-ugarski kralj Bela III (u Ugarskoj bijaše Bela IV), iznimno daleke 1264. godine doveo razne njemačke i češke obrtnike i trgovce s ciljem općeg poboljšanja gospodarstva i života na ovim našim prostorima. Veliki vizionar, nema što. Hvala mu na tome. Time je svakako udario temelje razvoja obrta i trgovine i u Kotoribi, u kojoj službeno od godine 1892. postoji Obrtni zbor odnosno organizacija obrtnika koja okuplja sve obrtnike kotoripskoga kraja, a i šire. Ali, o tome jednom drugom prilikom.

Sada bih ponovno povukao jednu paralelu, te pripomenuo ponešto o svehrvatskim prilikama iz godina u kojima se trenutno nalazimo, dakle minulih vremena s početka 18. stoljeća.

Najprije, u svibnju 1705., nakon punih 48 godina vladanja, umre kralj Leopold I Habsburg. Onaj isti koji onako bešćutno 1671. godine šatra i uništi dvije najveće hrvatske plemićke obitelji, Zrinske i Frankopane, te se osladi njihovim basnoslovnim imetkom. Naslijedi ga njegov sin, Josip I, koji vladaše do 1711. godine, kada iznenada umre. A još je 1703. godine Franjo II Rakoczv, sin Jelene Zrinski i unuk Petrov, bezuspješno pozivao Hrvate, da se pobune protiv omraženog bečkoga dvora, ali se ovi na to oglušiše. Zato on sa vojskom provali iz Ugarske, te zauze grad Čakovec, ali ga ubrzo prepusti jakim hrvatskim snagama bana Ivana Palffva. Tako zauvijek propade njegov naum, da povrati veliku slavu i svjetski ugled obitelji grofova Zrinskih, kojoj je i sam pripadao po majčinoj strani. Godine 1711. zavlada brat Josipov, Karlo III (kao car njemački nosio je ime Karlo V). Vladaše sve do 1740. godine kada gaje naslijedila njegova kontraverzna kći, velika carica i kraljica Marija Terezija. A to je opet tema za neku drugu postaju naših Međimurskih prošlih cajti.

l život je tekao dalje...

Prošloga smo nastavka minulih cajti Kotoribe spomenuli jedno izgubljeno seoce, Cvetošinec.

Napisao sam pri ovoj kolumni. kako je isti iščezlo sa lica zemlje. Užasna sudbina, zar ne? Biti jedno vrijeme i onda netragom nestati. Brskajući malo dublje ispod naslaga stoljetne prašine, te čitajući među onim vrlo rijetkim retcima pisane međimurske povi jesti, pronašao sam ipak još par sitnih pojedinosti o njemu. Naime, u jednom dosta kratkom popisu kućegospodara donjega Međimurja godine 1716. spominje se ovo seoce svojim imenom, ali kao "totaliter desertus"! U prijevodu, onom slobodnom naravno, to bi otprilike značilo, potpunoma opustošeno.

Najvjerojatnije je to seoce propalo krajem 17. stoljeća, kada su u Međimurju običavale zimovati silne carske i one druge vojske, koje su nemilice i bez  kraja ratovale protiv nemogućih i već pomalo dosadnih Turaka. A svakako nije isključena i određena mogućnost, kako je Cvetošinec nastradao godine 1704., dakle baš onda kada su u međimurski kraj provalile vrlo buntovne mađarske pristaše Franje II Rakoczyia, sina Jelene i unuka Petra IV Zrinskog.

No, nije im pošlo za rukom i mačem povratiti staru slavu, čast i ogromno bogastvo mučeničke obitelji Zrinskih, tako opako nastradale u 17. stoljeću. Dakle, eto nam dokaza, kako u ta opasna vremena nisu bestragom nestajali samo ljudi, jer niti čitava sela nisu ništa bolje prolazila.

Kotoriba na sreću nije bila takove sudbine. Tamo su još godine 1719. njezini žitelji podigli svoju vrlo prostranu i novu kapelu, posvećenu sv.Križu, u kojoj je za svetih misa moglo lije
po stati oko 5(X)-njak ljudi. A te je iste godine u mjesecu majušu ili svibnju, cijelim Međimurjem zagospodarila češka obitelj Althan, točnije grof Mi-halj Ivan i supruga mu, grofica Marija Ana r.Pignatellv. Cijelo su to impozantno imanje, a naravno da mislim na Međimurje, dobili na poklon od kralja Karla IH. Prije je njih našim prcmilim krajem, kao zakupljenom zemljom, gospodario Ivan grot Čiku-lin, ali očigledno loše, jer mu ga kralj oduže prije isteka zakupa i pokloni Althanima. Razlog cijeloj toj iznenadnoj zbrci bijaše vrlo trudna
markiza Marija Ana, ustvari omiljena kraljeva ljubavnica, koju je grof Althan samo formalno oženio. Čak su mu i tri sina nevjerovatno bila nalik mlađahnom Karlu IO. Svi su nosili prezime Altan, ali bijahu jake hab-sburgove krvi. No, bez ikakvih prava na prijestolje. Tih su godina u kojima se upravo nalazimo, u Međimurju postojala tri uređena oblika ljudskih naselja. Bijahu to grad, trgovište i selo. Gradovi su bili mjesta s većim brojem stanovnika, ne uvijek i nositelji župa, u kojima su uglavnom obitavali trgovci i obrtnici, te pred-
Prošloga smo nastavka minulih cajti Kotoribe spomenuli jedno izgubljeno scocc, Cvcto-šinec. Napisao sam pri ovoj ko-lumni. kako je isti iščezlo sa lica zemlje. Užasna sudbina, zar ne? Biti jedno vrijeme i onda netragom nestati. Brskajući malo dublje ispod naslaga stoljetne prašine, te čitajući među onim vrlo rijetkim retcima pisane međimurske povi jesti, pronašao sam ipak još par sitnih pojedinosti o njemu. Naime, u jednom dosta kratkom popisu kućegospodara donjega Međimurja godine 1716. spominje se ovo seoce svojim imenom, ali kao "totaliter desertus"! U prijevodu, onom slobodnom naravno, to bi otprilike značilo, potpunoma opustošeno. Najvjcro-vatnije je to seoce propalo krajem 17. stoljeća, kada su u Međimurju običavale zimovati silne carske i one druge vojske, koje su nemilice i be/. kraja ratovale protiv nemogućih i već pomalo dosadnih Turaka. A svakako nije isključena i određena mogućnost, kako je Cvetošinec nastradao godine 17()4., dakle baš onda kada su u međimurski kraj provalile vrlo buntovne mađarske pristaše Franje II Rakoczvia, sina Jelene i unuka Petra IV Zrinskog. No, nije im pošlo /a rukom i mačem povratiti staru slavu, čast i ogromno bogastvo mučeničke obitelji Zrinskih, tako opako nastradale u 17. stoljeću. Dakle, eto nam dokaza, kako u ta opasna vremena nisu bestragom nestajali samo ljudi, jer niti čitava sela nisu ništa bolje prolazila. Kotoriba na sreću nije bila takove sudbine. Tamo su još godine 1719. njezini žitelji podigli svoju vrlo prostranu i novu kapelu, posvećenu sv.Križu, u kojoj je za svetih misa moglo lijepo stati oko 500-njak ljudi. A te je iste godine u mjesecu majušu ili svibnju, cijelim Međimurjem zagospodarila češka obitelj Althan, točnije grof Mihalj Ivan i supruga mu, grofica Marija Ana r.Pignatelly.

Cijelo su to impozantno imanje, a naravno da mislim na Međimurje, dobili na poklon od kralja Karla III. Prije je njih našim premilim krajem, kao zakupljenom zemljom, gospodario Ivan grof Čikulin, ali očigledno loše, jer mu ga kralj oduže prije isteka zakupa i pokloni Althanima. Razlog cijeloj toj iznenadnoj zbrci bijaše vrlo trudna markiza Marija Ana, ustvari omiljena kraljeva ljubavnica, koju je grof Althan samo formalno oženio.

Čak su mu i tri sina nevjerovatno bila nalik mlađahnom Karlu III.  Svi su nosili prezime Altan, ali bijahu jake habsburgove krvi. No, bez ikakvih prava na prijestolje. Tih su godina u kojima se upravo nalazimo, u Međimurju postojala tri uređena oblika ljudskih naselja. Bijahu to grad, trgovište i selo. Gradovi su bili mjesta s većim brojem stanovnika, ne uvijek i nositelji župa, u kojima su uglavnom obitavali trgovci i obrtnici, te predstavnici izvršnih birokratskih aparata državne vlasti.

Na selu su naravno živjeli kmetovi, obrađujući svoju zemlju i baveći se stočarstvom, u prvom redu svinjogojstvom.

Između statusa grada i sela, bijahu trgovišta, gradići ili varoši, čiji su se žitelji bavili i sa poljoprivredom i sa trgovinom i obrtom.

Takvo mjesto bijaše i Kotor-varoš ili Kotoriba. Kanonska vizitacija iz godine 1747. ostavila nanije trajni zapis o tome, kako kotoripska kapela sv.Križa ima već tri oltara, a u drvenom zvoniku smještenom odmah iznad glavnoga ulaza zvone tri zvona.

Godine 1768. i izvan utvrde Kotoribe, započinje gradnja nove zidane kapele posvećene bl. Djevici Mariji Žalosnoj. Bijaše to upravo na onom istom mjestu gdje se danas nalazi župna crkva. Na ulaznim vratima u crkvu, i danje danas uočljiva uklesana godina 1776., što vjerovatno znači, kako je i tada kapela, odnosno kasnija crkva, još bila u izgradnji.


Osamdesetih godina 18. stoljeća kapela već bijaše dobrano dovršena, ali još uvijek ne do kraja, pa je pet zvona visjelo na improviziranim stupovima pokraj nje. Dana 5. rujna 1784. godine kapela sv. Križa bijaše i službeno posvećena. T

aj je povijesni događaj za župljane toga kraja ovjekoviječen na kamenoj spomen ploči, postavljenoj danas iznad vratiju sakristije, na lijevom zidu svetišta. Piše: "Kapela u trgovištu Kotoriba, posvećena sv.Križu s pobočnim oltarima sv.Nikole biskupa i sv.Florijana, svečano je posvećena...". I potom slijede već pomenuti datum i godina. Upravo je ta kapela osnivanjem samostalne župe u Kotoribi godine 1789. postala župna crkva. Iz crkvenih zapisa za 1793. godinu doznajemo, kako je trgovište Kotoriba te pomenute 1789. godine dobilo velebnu i lijepu novu crkvu, prije izgledom i arhitekturom baziliku nego tek župnu crkvu.

Bijaše dobro građena, pokrivena crijepom i u svetištu potarcana rezanim kamenom. Glavni oltar je posvećen bl.Djevici Mariji Žalosnoj, a pobočni u crkvenoj lađi, sv.Nikoli i sv.Florijanu.

Već postoji i kor na kojemu se nalaze prekrasne orgulje sa 12 registara. Onih ranije već pomenutih pet zvona, sada strpljivo vise u ovećem zidanom zvoniku. Župnoga stana još nije onda bilo. Ograđeno i uređeno groblje nalazi se izvan trgovišta. Tu se već spominje i kameni kip sv.Ivana Nepomuka.

Poput mnogih drugih međimurskih crkava, ova današnja župna crkva u Kotoribi, jednobrodna je građevina, vrlo jednostavnog vanjskog izgleda. Ta se najveća crkva u Međimurju smjestila na južnoj periferiji mjesta. Dobro je osvijetljena sa dva niza prozora, većim donjim i nešto manjim gornjim. Unutrašnjost je sakralna priča za sebe. Prepuna likova i kipića katoličkih svetaca s visokim i lijepim tabernakulom ili svetim hraništem na kojemu se nalazi Marijin kip.

Sredinom retabla dominira veliko raspelo sa anđelima koji lebdeći hvataju Isusovu krv. Tu je i stara propovijedaonica, napravljena 1781. godine što se razabire iz pripadnog latinskog teksta u kartuši. A još bih podosta mogao ovdije opisivati župnu crkvu bl.Djevice Marije Žalosne u Kotoribi, ali vas jednostavno pozivam daje istom posjetite i sami se ispunite njezinim ljepotama. I duševnim mirom.


Mjesno groblje postoji od 1790. godine

Istražujući povijest župne crkve Kotoribe, naišao sam na još podosta zanimljivosti s kraja 18. stoljeća, koje je Međimurcima ipak bilo dobro, prvenstveno zahvaljujući dugim godinama mira, jer nije više bilo stalnih i opasnih upada Turaka, koji su tada polako nestali sa svjetske scene ratnih velesila.

Tako nalazim i podatak, da od godine 1791. u trgovištu Kotoriba, orguljašku službu vrši izvjesni Juraj Lehpamer, rodom iz Samobora. Bijaše obrazovan, govoriše još latinski i njemački, pa je obavljao i službu tajnika cijelog trgovišta.

Podučava nekoliko dječaka, ali zgrade škole još tada nije bilo. Ostalo je zabilježeno, kako pučanstvo nije baš previše rado dopuštalo svojoj djeci odlazak na školski nauk. Kako tipično i neka se nitko ne uvrijedi, ali se posljedice takvog uskog razmišljanja u Međimurju vide još i dan danas. I tko zna, gdje će im biti kraj. Orguljaš Juraj je za svoj rad dobivao godišnju plaću od nekih 85 forinti, te je posjedovao jednu livadu ijedan ral oranice. Za sudjelovanje kod sprovoda ubirao je 21 krajcer, za pjevanje kod misa zadušnica 15 krajcera. a pri božičnom blagoslovu kuća, pri svakoj po jedan krajcer.

Spomenuta godina 1791. zanimljiva je još po nečemu.

Tada je naime Međimurje, od grofova Althan, nakon pune 71 godine njihova gospodarenja, kupio Juraj grof Festetić de Tolna i to za jedan milijun i šesto tisuća forinti. Upravo su mu ona, u prošlom broju spomenuta tri brata "kraljevske krvi", Mijo, Franjo i Maksimilijan Althan to omogućila, jer nisu kao vrlo loši gospodari, više mogli namirivati svoje nagomilane dugove. Dakle, i Kotoriba tako pripade novom čakovečkom vlastelinu, grofu Festetiću.
U vrijeme pogibije Zrinskih, trgovište broji nekih 110 obitelji, ali već stotinjak godina kasnije, oko 1771. tu živi 232 obitelji s ukupno 1163 stanovnika. Godine 1802. već ima 1725 žitelja u 263 kuće. Svaka je ta kuća tada još godišnje plaćala po tri krajcera svome nekadašnjem župniku iz Donjega Vidovca.

Kotoripski je župnik pak od njega imao pravo dobiti 120 forinti godišnje potpore, te još toliko od tzv. vjerozakonske zaklade. I prolazile su godina za godinom, ljudi kotoripskoga kraja su se rađali, ženili, veselili, radili, bolovali i umirali.

Kotoriba je praktično od samoga početka svoga postojanja, onoga kada još bijaše tvrđavom, imala svoje groblje. To nam dokazuje jedan crkveni zapis iz daleke 1690. godine, gdje je ostalo zabilježeno, kako su žitelji izrazili izričitu želju podići svoju kapelicu upravo na polju, gdje je prije postojalo groblje za katolike i protestante.

S obzirom da se u kanonskoj vizitaciji iz 1698. godine spominje, kako se oko kapele sv. Križa ne pokapaju mrtvi, to može samo značiti, da su žitelji Kotoribe svoje mrtve pokapali na župnom groblju u Donjem Vidovcu. Tek se oko 1747. godine po prvi puta nailazi na pismeni trag o kotoripskom groblju. Ono se nalazilo u blizini rijeke Mure, vjerojatno vrlo blizu nekadašnje pozicije stare utvrde, "praesidium Coturib". U ona stara vremena, groblja su isključivo pripadala nadležnosti crkve, koja se i brinula o njihovu osnivanju, uređivanju i održavanju.

Tako to bijaše sve do sedamdesetih godina 18. stoljeća, kada je car Josip II zbog zdravstvenih razloga, odredio zatvaranje svih groblja uz crkve i njihovo otvaranje podalje i izvan naseljenih mjesta. Kada je to točno obavljeno u trgovištu Kotoriba ostaje povijesna tajna, ali se kakva takva godina dade naslutiti iz crkvenih zapisa za godinu 1793. Naime, tu piše, kako je kotoripsko groblje dobro ograđeno i izvan mjesta, te da ga čuva kip sv. Ivana Nepomuka. A to je upravo ovo današnje mjesno groblje Kotoribe.

A mi ćemo ovdje nastaviti u onom novom ruhu kojega već neko vrijeme prakticiram, a taj je opisivanje ljudi i događaja, suvremenika godina kojima predstavljamo postaje minulih cajti Međimurja. Ovoga sam se puta odlučio za kralja Josipa II Habsburga, starijeg sina Marije Terezije i njezinog dugogodišnjeg suvladara. On je zasjeo na austrijsko prijestolje godine 1780. No, imao je vrlo veliki osobni problem, bijaše bez djece. Prva mu je supruga, Isabelaod Parme, umrla vrlo mlada. Ista ga zla sudbina zadesi i sa drugom ženom, bavarskom vojvotkinjom Marijom Josipom. Nemajući dakle vlastite svoje obitelji i nasljednike, potpuno se i vrlo predano posvetio samo svojoj kraljevskoj državi. U svjetskoj je povijesti ostao zapamćen po silnim reformama.

Svoju je kraljevsku osobu želio nametnuti neprikosnovenim vladarom nad zemljama svoga ogromnoga kraljevstva, a sve podanike krune vremenom pretvoriti, ni manje ni više nego u Nijemce.

Svoje je reforme započeo sa katoličkom crkvom. Tako godine 1782. ukine Josip II sve samostane, njih ukupno 624 sa preko 20.000 redovnika i opatica. Najgore su prošli Pavlini koji ostade bez 37 svojih samostana, čija se vrijednost procijenila na basnoslovno velikih onda 10  milijuna forinti. Godinu dana kasnije ukine sve biskupske bogoslovne škole. Time definitivno navuče na sebe ogorčenje vjernika. Već 1785. dozvoli kmetovima slobodu selidbe, vjenčavanja, polazak škole, učenje zanata, raspolaganje pokretnim dobrima, te prodaju vlastite zemlje, a sve to bez ikakve potrebe za odobrenjem svojih vlastelina. No, ove spomenute i mnoge još kraljeve reforme, uništi njegova vrlo loša vanjska politika, protiv Prusa i Nizozemaca, a pogotovo protiv Turaka. S njima 1788. i teško zarati, želeći pod svoju krunu staviti Srbiju, Bosnu i Hercegovinu. Ali, bi pritom jako vojno poražen, a i sam se razboli od sušice. Početkom godine 1790. umre u 49. godini starosti. Sam je sastavio epitaf na svome nadgrobnom spomeniku: "Tu počiva vladar, koji je kod čistih namjera bio tako nesretan, daje vidio, kako mu propadaju sve njegove osnove".


Mitnica, a što je to?

Vi koji slučajno (ili namjerno) ne znate, gdje je Kotoriba, ipak ćete se morati složiti s mojim razmišljanjem, kako baš svako pogranično mjesto na svijetu zasigurno baš oduvijek ima carinarnicu.
Štoje to, nadam se da svi znamo. Dakle, svakako ste već zaključili, kako je mjesto interesa naših Međimurskih prošlih cajti negdje vrlo blizu službenih teritorijalnih granica Lijepe naše.

Carinarnica ili mitnica u Kotoribi gotovo da egzistira od samih početaka njezina postojanja.

Poput mnogih drugih feudalnih gospodara, tako su i graditelji "praesidium Coturib", veliki gospodari Međimurja grofovi Zrinski, između ostaloga imali pravo podizati na svome području mitnice (carinarnice), te ubirati razne vrste poreza i prireza za prijevoz roba svojim teritorijem. Takva se vrsta nameta, koji danas ipak spada čistam u državna posla, nekada u našem narodu različito zvao. Maltarina, vratarina, tridesetnica, mitnica ili harmica, tek su neki od češćih naziva za ono što danas svi poznajemo pod terminom carina. Ako baš želite preciznije objašnjenje, onda vam se carina na uvoz stranih roba nekada nazivala maltarina, tridesetnica ili harmica, a porez pri prometu domaćom robom vratarina. No, ako kod ovog posljednjeg imena malo više promislim i primijenim neka svoja trgovačka znanja, ipak me to asocira na ovaj naš današnji PDV, a koji je nekada bio porez na promet.

Sam naziv tridesetnica svakako dolazi od ubiranja poreza u visini od tridesetog dijela vrijednosti robe ili jednostavnije rečeno 30%. Harmica je ustvari tek mađarski naziv za tridesetnicu, a carina se upravo tako zove, jer se ubirala za samoga cara. S obzirom, da je i dan danas tako zovemo, postavlja se pitanje, da lije careva zaista nestalo ili možda ne ili se tek drugačije zovu. Recimo država. Maltarina dolazi od njemačke riječi "Maut", a mitnica od "Miete". Ijedno i drugo u prijevodu znači porez na prolaz ili porez na uživanje nekog posjeda.

Kako god, u ta minula vremena ubiranje tih vrsta nameta nije bilo baš previše jasno i precizno razgraničeno, pa su se porezi i na domaću i na uvoznu robu ubirali zajedno. Mislim, da onda nikoga nije previše brinuo točan naziv, više je to bilo usmjereno k njegovoj novčanoj vrijednosti. Ubiralo se najčešće na cestama, prijelazima preko rijeka ili na ulazima u gradove i trgovišta.

Općenito gledano, mitnice se u Međimurju po prvi puta spominju u Nedelišću i Murskom Središću oko godine 1498. Ta su mjesta onda bila carinski prijelazi tadašnje Kraljevine Slavonije. U doba već pomenutih Zrinskih, postojalo je nekoliko službenih mitnica širom Međimurja.

Tako iz onog famoznog popisa zaplijenjenih dobara nakon propale Zrinsko-Frankopanske urote, a koji je rađen godina 1672.73. doznajemo, kako su prije Zrinsko ostvarivali određeni prihod ubiranjem tridesetnice (telonium), vratarine (portus) i brodarine (traiectus). Uz mjesta Legrad, Čakovec, Nedelišće i Mursko Središće, spominju se tridesetnica i vratarina u Kotoribi. Legrad, Kotoriba i Mursko Središće su mjesta na rijeci Muri, pa je svakako bilo normalno ubiranje brodarine ili kako je lijepo u svojoj knjizi naziva pavlin Josip Bedeković, trajektus.

Iako je danas pojam trajekta već poznat i vrapcima na grani, ipak bi malo primjerniji naziv bio skela ili kompa. Jer, o tome se ustvari onda i radilo. U malo modernija vremena, niti naziv skelarina nije bio za odbaciti. Posebno su za mitnice onih prastarih vremena zanimljive zemljopisne karte.

Na njima su iste gotovo obavezno bile ucrtavane, jer su bili nekakvi profitni centri, svakako vrlo bitni i zanimljivi vlastelinima. Promarajući neke takve karte, lijepo se uočavaju carinski prijelazi preko rijeke Mure, pa tako recimo Kotoriba sredinom 18. stoljeća ima čak dva takva mjesta.

No, u svakom slučaju je Legrad bio po tom pitanju najatraktivniji. Imao je čak četiri mitnice, dvije na Muri prema Mađarskoj, jednu na Dravi prema toj istoj Mađarskoj, te jednu na Dravi prema Podravini. Pravi carinski raj, zar ne? A sve tako jako blizu. Nisam pronašao podatak, da lije ondašnjim mitničarima ili carinicima bila dovoljna centralna zgrada za obavljanje svoga posla ili su imali četiri manje. No, kako god daje onda bilo, posla im svakako nije nedostajalo, gledajući na broj tih prijelaza, a valjda i solidnoga robnoga prometa. Dobar posao, nema šta, ti samo sjediš, a novci polako i sigurno pristižu. A trebaš samo podići rampu i to je to. Cool!

Tijekom druge polovice 18. stoljeća je rijeka Drava još uvijek tekla svojim starim, izvornim koritom na jugu, ali i novim na sjeveru, pa je mitničkog posla uvijek bilo dovoljno. A i činjenica, kako je praktično onda glavna cesta od Čakovca prema mađarskoj Velikoj Kaniži (Nađkaniži) prolazila kroz Kotoribu, daju tome mjestu vrlo važnu ulogu graničnog prijelaza, kako u one prošle cajte, tako i dan danas.

Izgradnja željezničke pruge samo je još dodatno ojačala njezinu važnu ulogu u razvoju Međimurja i šire. Jer, trgovina ne poznaje nikakve granice, ali itekako treba granične prijelaze za svoje širenje. A kada smo već kod tako važne i nadam se zanimljive teme kao što su carinarnice, sve me to nekako podstiče na razmišljanje o obrazovanosti ondašnjih starih mitničara. Nije to uopće za zanemariti, pa stalno su trebali nešto računati i pisati, a mi ipak govorimo tu o sedamdesetim godinama 17. stoljeća, kada ruku na srce i nije bilo baš previše pismenih ljudi. Iako ih je očigledno bilo. Zahvaljujući svakako nekakvim školama, kakvim takvim. Ali, o tome u slijedećem nastavku prošlih cajti Kotoribe.


Školstvo naše nasušno!

Prošli puta, pri posjeti jedanaestoj postaji mjesta Kotoribe, spomenuo sam njezino školstvo. Prvim se mjestima takvoga tipa obrazovanja ili praškolama na ov im našim prostorima, oduvijek podrazumijevaju župne crkve. Normalno, prvi su učitelji svakako bili župnici. Početkom 17. stoljeća tu ulogu polako preuzimaju orguljaši, kantori ili školniki.

Poznat nam je i onaj stručniji naziv za njih, "ludi magistri". Njihov je prvenstveni zadatak bio, da svojim sviranjem i pjevanjem uljepšavaju sva bogoslužja. No, mnogi od njih bijahu učeni ljudi, govoriše strane jezike, pa je vrlo logično bilo podučavanje djece čitanju, pisanju i računanju. Naravno, za taj su posao dobivali plaću, u novcu ili naturi, najčešće od vjernika ili od općine. Župnici su tek nadgledavali njihov rad. Prema tome, orguljaška ili kantorska služba odavno bijaše crkvena, te je takva s pravom tretirana u svim povijesnim ispravama. Pogotovo onim iz kanonskih vizitacija.

Tako za godinu 1660. doznajemo, da pri župi kojoj tada pripada Kotoriba, orgu-Ijašku službu obavlja izvjesni Ivan Horvat. Za taj posao ubire jedan groš od svake kuće. Dječake nije podučavao. Zanimljivo, on je uje-dino služio i kao vojnik kod grofa Nikole Zrinskog. Tako je barem ostalo zapisano. Listajući dalje mnoge crkvene zapise iz 17. i 18. stoljeća, nigdje ne nailazim na podatak, da bilo koji orguljaš podučava djecu u Kotoribi. Mogu zato teška srca konstatirati ovdije, kako je u ta daleka vremena mjestom na rijeci Muri vladala opća nepismenost.

To sam povezao i sa onim podatkom od ranije, kada je negdje ostalo zapisano, kako stariji kotoripčani jednostavno ne dozvoljavaju svojoj djeci odlazak u školu. Mnogo su im važnija onda bila pri hiži, za obavljanje bezbrojnih kmetskih poslova. Sebično ili ne, s vizijom ili bez nje, procijenite sami. Ta se opaka činjenica ipak ne može u potpunosti generalizirati na cijelo Međimurje.

Dobrih je primjera  itekako značajno mnogo. Recimo u Lopatincu se prvi orguljaš spominje već 1640. godine, u Štrigovi 1649., u Selnici 1688 itd. Tih se godina spominju i pojedine školske zgrade, primjerice u Prelogu, Maloj Subotici, Belici ili Sv.Martinu na Muri. Znajući kako su se ondašnji župnici jako brinuli, da župne crkve imaju orguljaše, logično je za pretpostaviti, kako tada kapele po drugim mjestima to nisu imale. Osim zvonara, naravno. Ali, kako su i mnogi orguljaši ujedino bili i zvonari, tko bi ga točno znao. No, ipak zato možemo mirne savjesti uzeti za podatak, kako je Kotoriba dobila svoga   prvog   službenog orguljaša upravo one godine kada je postala samostalnom župom dakle 1789.

Uz to, a već sam ga ranije spominjao, u Kotoribi je od godine 1791. orguljašku službu obavljo Juraj Lehpamer, kojega zbog njegove naobrazbe i dobrog podučavanja djece, bez ikakvih problema možemo smatrati prvim službenim učiteljem u Kotoribi. On je postavio temelje jednom trajnom kontinuitetu koji se održao do današnjih dana. Godine 1822. doduše još nema školske zgrade, ali tadašnji kantor poučava četvero djece "legere et rcribere" odnosno čitanju i pisanju.

Za razumijevanje razvoja školstva u Kotoribi,  sakako su najvažniji podaci crkvene vizitacije iz mjeseca svibnja 1841. godine. U njima se navodi, kako još 1800. godine "in Parochia Maria Doloresa in oppido Kottory" bijaše otvorena trivijalna škola sa dva razreda i to za sedamdesetak učenika, djevojčica i dječaka u dobi od 8 do 12 godina starosti.

Tu su se učili hrvatski, mađarski i latinski, čitati i pisati, te naravno računati. Svoje je izvješće vizitator zaključio vrlo važnim riječima: "djeca domaća marljivo pohađaju školu". Kako je to lijepa muzika za svačije uši, a ova je pjesma ispjevana prije više od 200 godina. A samo još prije sedam godina, sjećate li se one čudne 1793., kada je bilo zapisano, da žitelji Kotoribe nerado šalju svoju djecu u školu.

Značajna promjena, nema šta. No, nije nimalo čudna, ako ponovno ovdije povučemo pomalo već tradiconalnu paralelu s ostalim svijetom. Mislim da najveća zasluga tako nagle promjene u poimanju važnosti školstva kod žitelja Kotoribe, zasigurno ima carica Marija Terezija i njezin program svekolikog uvođenja pučkih škola širom svoje Monarhije. A tih je godina sa samih početaka 19. stoljeća sudbinama naših Ijudu već vladao kralj Franjo I (1792-1835). Meni je osobno on jako mio, jer je mome pretku, Mathiasu Prebegu, godine 1792. udijelio ugarsko plemstvo za vojne zasluge. No, vjerujem kako je taj kralj još toga mnogo važnijeg učinio za naše drage hrvatske krajeve. Recimo, godine se 1797. odrekao Belgije i talijanske Lombardije, a u zamjenu za Istru i Dalmaciju. Ili, od 1804-1809. bijaše od Karlovca do Rijeke izgrađena prekrasna cesta, poznata "Luizijana". Još se 1806. odrekne naziva cara njemačkoga i sav se posveti svome kraljevstvu. I možda bi još toga napravio za svoj narod, da opaka sudbina ne učini svoje. Jer, godine 1809., dana 13. svibnja uđe u Beč nezasitni Napoleon. Kralj se Franjo I moraše odreći svih svojih zemalja južno od rijeke Save. Hrvatima poruči: "morao sam vašu zemlju žrtvovati na korist cjelokupnosti monarhije svoje".

Tako se hrvatske zemlje raspolo više. Slavonija i Hrvatska sjeverno od Save ostadoše Austriji. Primirje, Gorski Kotar, Banovinu i sve između rijeka Kupe i Save pograbiše Francuzi. Pa, zar vas još uvijek čudi ta naša očita razlika u mentalitetu. Jedni, oni sjeverni samo marljivo rade i zgrću dobra, a drugi, oni južni, vole pjesmu, ribu i dobro vino. Kao Austrijanci i Francuzi. Ali, tako je to onda bilo i ostavilo podosta dubokih brazda u dušama i glavama nas ljudi, podjednako o-nih sa kontinenta kao i onih s mora. No, mi smo još uvijek jedan te isti narod. Hrvati.

Tek ponešto još o razvoju školstva i sakralne kulture

Pri predstavljanju razvoja školstva u kotoripskome kraju, nalazimo se u godini 1853. Kotoriba tada broji 2683 žitelja, a školu pohađa 161 učenik. A mjesto gdje je u Kotoribi još godine 1840. bila izgrađena školska zgrada, najvjerojatnije se nalazilo na današnjem uglu Glavne i Školske ulice. Nagle promjene u ukupnom razvoju obrazovanja evidentne su 1864. godine. Tada škola već ima dva cijela razreda i čak dva učitelja, starijeg Grgura Gudlina i mlađeg Josipa Maletića.

Zanimljivim mi se učiniše ondašnji nastavni predmeti, katekizam, biblijska povijest, čitanka, aritmetika, pamćenje, vještina pisanja, opis zemlje, glasno govorenje, te osnove računanja i pisanja. Ne mogu, a da ne pripomenem. kako me je ono "glasno govorenje" nasmijalo, iako se svakako podrazumijeva sposobnost točnog izražavanja i vježbanje glasovnih mogućnosti. Ondašnji su oratori općenito bili vrlo cijenjeni, dok neki ovi današnji, baš se samo deru u bukvalnom smislu. I ništa pametno ne vele.

Uglavnom, kotoripska škola oko 1866. ima tri učionice i novi novcati. vrlo moderni namještaj. Školske godine 1885/86. nastavu pohađa 242 učenika, a podučava ih učitelj Josip Steinauer (č. Stajnauer). Učenici se uglavnom dobro uče, ali redovito i masovno izostaju s nastave, pogotovo u vrijeme ratarskih radova!

Godine 1887. se u Kotoribi pokušalo s otvaranjem tzv. Voćarske škole. To tada bijaše vrlo popularni trend. Sadilo se i cijepilo jabuke, kruške, šljive, orahe i dudove. No, nažalost sve to nije previše dugo trajalo, iako je bilo vrlo dobrih rezultata. Zbog povećanog broja polaznika škole, njih nekih 400 učenika, godine 1893. dograđenje prizemni dio i izgrađen prvi kat. Tako ustvari današnji izgled stare puške škole u Kotoribi potječe svojom arhitekturom iz tih vremena s kraja 19. stoljeća.

U vremenu trajanja te adaptacije, nastava se održavala u kući Vinka Sovica. Godine 1912. dograđcnom bijaše zgrada sa učiteljskim stanovima.

Vrlo je važan događaj za razvoj kotoripskoga školstva, dolazak časnih sestara milosrdnica godine 1901. One su dopuštenjem zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića službeno preuzele izobrazbu ženskog dijela učenika.

Bijahu to s. Felicisma Katanec, s. Adalberta Stanja, te s. Filothea i s. Emanuela. Kada je godine 1902. umro jedan od redovitih učitelja, nastavu u prvom muškom razredu preuzima s. Mileva Malek. Ovo obrazovno djelovanje časnih sestara ostavilo je vrlo vidljivoga traga kod vjernika Kotoribe. Sestre bijahu vrlo omiljene, posebice kod djevojaka onoga vremena, pa uopće ne čudi podatak iz 1909. godine, kada je pedesetak mladih kotoripskih djevojaka bilo u njihovu samostanu. No, i ta se etapa razvoja kotoripskoga školstva privela neminovnom kraju, pa kada su časne sestre milosrdnice otišle iz Kotoribe, pučku je školu pod svoje preuzela općina. Ali, dakako, s mnogo manje entuzijazma i kvalitetnih rezultata u budućim naraštajima školaraca.

Međimurje i Kotoriba oduvijek bijahu sastavnim dijelom Europe, podjednako u onim političkim, kako i religijskim promjenama. Ovo posljednje povezano je s osnivanjem onda vrlo popularnih pobožnih udruga, bratovština, sredinom 18. stoljeća u svijetu.

Prvu takvu Bratovštinu kršćanskog nauka nalazimo u Kotoribi godine 1779. Bila je postavljena pod zaštitu sv. Benedikta. Slijedeća je bila Bratovština od pojasa, tzv. cordigieri (č. kordigieri), koju su vodili franjevci, pod zaštitom Marije Djevice Žalosne. Kasnijih stoljeća, točnije oko godine 1879. u Kotoribi još djeluju dvije nove bratovštine, ona Presvetog Srca Isusova i Svete krunice. Godine 1907. utemeljen bijaše Treći red sv. Franje, a 1908. Katolički pučki savez. Do pred početak prvoga svjetskoga rata bilježimo još Marijinu kongregaciju mladića, te Vojnu sv. Križa.

No, nisu tih godina u Kotoribi više postojale sve ovdje spomenute bratovštine. Neke su od njih jednostavno nestale u novijem vremenu i prostoru. One preostale bratovštine polako su u duhu modernih vremena išle za trenutkom, pa je tako u sklopu Katoličkog pučkog saveza 1911. godine bila osnovana Vjeresijska udruga, unutar koje su članovi saveza (njih onda oko 460), mogli uz male kamate posuđivati novac. Već prve godine po osnutku, udruga je svojim članovima osigurala nekih 40-tak vagona ogrjcvnoga drva. Eto, solidarnost je na djelu bila još i mnogo prije onih postratnih vremena bivšega sistema u obliku radničkih sindikata. Katolički je savez imao ozbiljne namjere u Kotoribi utemeljiti i Zadružni dućan odnosno posebnu prodavaonicu na malo za članove, ali nisu uspjeli, najvjerojatnije iz čisto financijskih razloga.

Do 1916. godine kotoripskim župnikom bijaše Juraj Lajtman, ali je zbog svog izrazitog hrvatstva bio trn u mađarskim očima, pa je morao svoju službu nastaviti u Dekanovcu. Njegovu je službu u Kotoribi tada preuzeo tadašnji dekanovski župnik, Mađar Ferdinand Erbrenreich (č. Erbrenraih) koji je ipak svojim poštenim djelovanjem do 1931. godine, duhovno i materijalno obogatio Kotoribu. A kada smo eto, barem trenutkom prisutni pri sakralnim temama, iskoristio bih taj moment i napisao par riječi o sakralnim spomenicima krajputašima u i oko Kotoribe.

Pritom se ne bih više vraćao na onaj najstariji, kapelu sv. Križa iz 1688. ili već spomenuti kameni pilek sv. Ivana Nepomuka iz 1790., te križ iz 1822.. oba na groblju.

Od godine 1841. se uz samu župnu crkvu spominje dobro očuvana statua sv. Križa, a u sredini sela statua Presvetoga Trojstva. Upravo me ovaj sakralni spomenik najviše zainteresirao, pogotovo što smo u nekom od prošlih nastavaka objavili njegovu izvornu fotografiju, prije nego je neki neoprezni Šofer učinio nesagledivog kulturološkog kvara.

To impozantno djelo, rad svakako vrlo kvalitetnog starog majstora, naprosto dominira okolišem sa centralnim stupom na kojemu je Presveto Trojstvo, a ispod je pet kipova svetaca, sv. Rozalije, sv. Roka, sv. Nikole, sv. Antuna Padovanskog i sv. Florijana. Ovaj sakralni spomenik istinski je svjedok stoljetnoga prisustva katoličke vjere u kotoripskom kraju, pa nadasve zaslužuje što brži popravak u što originalnijem svjetlu, kako bi ponosno zauzeo svoje iskonsko mjesto među vjernicima ove stare župe.




Ponešto i o općoj kulturi

Otkako je reformatorski nastrojeni kralj Josip II Habsburg godine 1782. ukinuo pavlinski red, iskazao se Međimurjem značajni nedostatak duhovnih lica, jer su tu ispomoć župnicima ranije svesrdno činili upravo svelojelenski Pavlini. Zato zagrebački biskup dr. Maksimilian Vrhovac službeno zamoli kralja Josipa II za povećanje broja međimurskih župa. Kralj usliša molbu, te odobri osnivanje devet novih župa. Tijekom godina 1789. i 1790. bijahu utemeljene potpuno nove međimurske župe i to Dekanovec, Draškovec, Dubrava, Goričan, Kotoriba, Macinec, Mihaljevec, Sveta Marija i Vratišinec.

No, iako je ovaj postupak utemeljenja novih župa opće poznati podatak iz međimurske povijesti, konkretnih pisanih dokumenata o utemeljenju same župe Kotoriba nema tj. uopće ne postoje.

Čudno, ali je upravo tako. Postoji doduše nekoliko isprava s datumom nastupa prvoga kotoripskoga župnika, a taj je bio 29. studenoga 1789. godine, gdje su upisani neki njegovi zakonski prihodi. Eto, iz toga proizlazi i podatak, kako je dotadašnja područna kapela župne crkve iz Vidovca, upravo toga dana pravno i formalno postala i sama župnom crkvom. O izgledu same kapele već sam dosta pisao.

Iz famozne kanonske vizitacije godine 1793. doznajemo, kako je nova kotoripsaka župna crkva bila "magnifica et architec-tura excellenti" ili pojednostavljeno rečeno, prekrasno sakralno zdanje. Iznad glavnoga oltara posvećenog Majci Božjoj Žalosnoj visjela su tri lijepa lustera-svijećnjaka. Sakristija bijaše vrlo dobro opskrbljena sa prostranim oslikanim ormarom, dvanaest misnica raznih boja, raspelom sv. Križa, te autentičnim relikvijama. Na koru još uvijek postoje stare orgulje s dvanaest registara. Krstionice još nema, pa se sveta voda čuvala u sakristiji, a sveto ulje u župnome stanu. Isti je bio podosta udaljen od crkve, a podignut je 1813. godine.

Crkva nije posjedovala nikakve nekretnine osim tri četvrtine rali oranice i tri livade. Tadašnji se župnik zvao Ivan Meteković. On je uspio od samoga tadašnjega pape Pija VI isposlovati Breve, posebno pismo datirano danom 29.travnjem 1794. godine, prema kojemu su vjernici i posjetitelji kotoripske župne crkve mogli dobiti potpuni oprost, naravno uz ispunjenje nekih propisanih crkvenih uvjeta iz bogoslužja.

Dana 2.lipnja godine 1822. župu Kotoriba pohodi spomenuti već zagrebački biskup Vrhovac, pa je ostalo zapisanim, kako mjesto ima 286 kuća sa 1949 katolika. Školske zgrade još nema, ali se spominje izvjesni "magister scholae" Ivan Kallay, pa bi se ipak moglo pretpostaviti kako se u Kotoribi ipak tada već vrši službeni školski nauk. Godine 1841. postoji drvena, oslikana i pozlaćena krstionica. Na javnome putu postojaše tri raspela, a nekih desetak minuta hoda od crkve, mrtvačnica s trijemom. Na groblju bi jaše još i kameni križ, uz onak stari pilck sv. Ivana Nepomuka. Od utemeljenja župe, tzv. pravo patronata i prcdlaganja novoga župnika, imao je grof Festctić. On je snosio i sav financijski teret održavanja crkvenih objekata, te dijela župnikovih prihoda. No, grof se nije previše trudio redovito ispunjavati svoje obaveze, pa je ipak najveći teret održavanja vlastite župe podnijela općina Kotoriba, koja je do 1833. godine u to uložila nekih 16.336 forinti pomoći. A onoga austrijskoga kralja Franji I Habsburga, o kojemu smo tek nešto vrlo malo ovdje zapisali, naslijedio je godine 1835. njegov sin Ferdinand V.

Prve su godine njegove vladavine itekako povezane sa velikim preporodom hrvatske književnosti i društva, a što je još sa njegovim ocem pokrenuo znameniti dr. Ljudevit Gaj. Naime, toga siječnja 1835. danje svjetlo ugledaše dva nova i nadasve ugledna lista, "Danica" i "Novine Horvatske". Ali, bijaše to veliki udarac Mađarskoj koja je od novoga kralja izričito zahtijevala, da se na svim javnim mjestima strogo govori mađarskim jezikom. Kako bi se obranili, Hrvatsi intelektualci traže saveznike, te ih pronalaze kod Slovenaca, Srba i Bugara.
Tako se upravo tih godina prvi puta rodila jugoslavenska ideja. Kasnija povijest je ipak pokazala, kako to ustvari bijaše tek mrtvo slovo na papiru. lako su hrvatski preporoditelji predvođeni Ljudevitom Gajom čvrsto vjerovali u svoje Ilirske i Slavenske korijene, danas znamo da su Hrvati svoj vlastiti narod koji je u ove krajeve sam dolutao, tko zna točno odakle i kada. Ali, tu smo i neka nas je.


U Kotoribi se godine 1841. spominje služba babice ili primalje. Kandidatkinje su obavezno morale kod župnika položiti ispit o znanju sakramenta krštenja i njegovu podijeljivanju. Prve službene kotoripske babice bijahu Marija Kraljević rod. Volar i Doroteja Strbad rod. Bagarić, obje udovice.

Godine 1862. župni stan su pohodili i napali dobro naoružani razbojnici, njih šestorica. Došlo je do uzajamnog puškaranja sa župnikom koji je imao pušku. Njemu su u pomoć priskočili goloruki mještani Kotoribe. Pri tome je poginuo jedan hrabri župljanin koji je zvonio zvonima.

Upucaše ga razbojnici. Jednako tako još dvojicu. Župnik uvidje da mu goloruki narod ne može pomoći, pa se sakri u dimnjak. Razjareni razbojnici sjekirama razvališe vrata župnoga stana, ali ga ne pronađoše. I plijen m bijaše slab, pa odoše nezadovoljni put Mađarske.

Otada vrata župne crkve imaju tri ključa za zatvaranje. Među žiteljima Kotoribe zaostala je priča, kako je razbojnike predvodio tada glasoviti "harambaša Petko", porijeklom naj vjerovatnije iz Srijema ili Banata. Trojici ubijenih župljana podignut je spomenik na groblju, u vidu lijepoga križa sa željeznim kipom Spasitelja. U crkvi nova slika pobočnoga oltara sv. Antuna postoji još prije 1864. godine kada je blagoslovljena, a sve slike u svetištu crkve, sv. Jeronima, sv. Grgura, sv. Augus-tina, sv. Ambrozija, sv. Barbare i sv.Obitelji, naslikao je 1866. godine ptujski slikar Josip Jakober za 116 forinti. Crkva je 1867. dobila na dar misnicu ljubičaste boje i novi luster starinskoga oblika i izgleda.........

nastavit će se.....