Školstvo i orguljaška ili kantorska služba - Kotoriba

Školstvo i orguljaška ili kantorska služba

Prvim školama na ovim našim prostorima možemo u neizravnom smislu riječi nazvati katoličke župne crkve, a prvim učiteljima katoličke svećenike i župnike. Župnici su zajedno s kapelanima poučavali u vjeronauku ne samo djecu, već i odrasle.

Početkom 17. stoljeća pojavljuju se u našim župama, pa tako i u Međimurju, i prvi službeni učitelji, koje povijesni izvori nazivlju "ludi magistri" (učitelji), orguljaši, kantori ili školniki.

Njihova je zadaća bila da svojim sviranjem i pjevanjem u crkvi uljepšavaju bogoslužje, ali i da djecu poučavaju ne samo u vjeronauku već i čitanju, pisanju i računanju. Za taj su posao bili plaćeni od vjernika ili od općine, dok su župnici nadgledavali njihov rad.
Prema tomu, orguljaška ili kantorska služba oduvijek je bila crkvena i takvom je držana u svim povijesnim ispravama. Tek kada su u drugoj polovici 19. stoljeća uvedene državne škole, došlo je do razlikovanja između orguljaša i učitelja, a time i do nesuglasica kome zapravo pripada kantorov stan ili kantorove zemlje, odnosno one nekretnine koje je uživao uime svoje službe.

Iz zapisnika kanonskih vizitacija godine 1660. župe Donji Vidovec, kojoj je pripadala i Kotoriba, orguljašku je službu obavljao Ivan Horvat, za koga se tvrdi da je vojnik kod Nikole Zrinskoga, ali da ne podučava dječake.52 Godine 1688. službu orguljaša u Donjem Vidovcu obavljao je Nikola Štefančić, a kanonski vizitator godine 1693. tvrdi da župa Donji Vidovec nema kuću za orguljaša ni za zvonara. Župnik Marko Hranković je bolestan, a trebalo bi da podučava svoje župljane, od kojih su mnogi okrutni, jer su prije zauzeća turske tvrđave Kaniže godine 1685. služili kao vojnici.

Nakon toga slijedi dugo razdoblje u kojem se u Donjem Vidovcu ne spominju orguljaši. Tek godine 1720. vizitator spominje da u Donjem Vidovcu orguljašku službu obavlja Franjo Habec, ali koji ne podučava nijednog dječaka. Crkvena općina doznačila mu je fundus (gradilište) nekog Bartola Kedmenca za gradnju orguljaške kuće.
Orguljaš o Božiću prigodom blagoslova kuća od svake kuće prima l ugarski dinar, zvan "gjukaz".54 Godine 1779. spominje se orguljaš Đuro Robar, "ludi magister simul cantor et organista", koji ima drvenu kuću, koju su izgradili župljani. On od pojedinih mjesta u župi prima za svoju službu novac ili plaću u naravi, a prigodom "križeca" u Kotoribi prima od svake kuće forint.

Vizitacije napominju da u Donjem Vidovcu nema škole, ali da bi ona mogla biti podignuta nastojanjem zemaljskih vlasti, koja bi imala doznačiti zemlju i izgraditi školu.

Prema tomu, sva izvješća o župi Donji Vidovec iz 17. i 18. stoljeća, ako i spominju orguljaše, izričito tvrde da oni ne poučavaju djecu. Po tomu možemo zaključiti da je nepismenost u župi Donji Vidovec bila opća. O tomu svjedoče i kotoripska "Odperta pisma", čiji potpisnici, osim općinskih notara, uza svoja imena stavljaju znak križa umjesto svog potpisa.

Zanimljivo je spomenuti da se poučavanje dječaka od orguljaša u nekim manjim međimurskim mjestima spominje mnogo prije nego u Donjem Vidovcu i u Kotoribi. Učitelji orguljaši prvi se put spominju: u Lopatincu godine 1640, u Štrigovi 1649, u Prelogu, Nedelišću i Mihovljanu 1660, u Legradu, Podturnu i Selnici 1688, a školske se zgrade spominju: u Prelogu, Subotici, Belici, Selnici, Sv. Martinu na Muri i Štrigovi godine 1660. Mnogi kantori obavljali su ne samo orguljaško-učiteljsku službu, već su ujedno bili i zvonari.

Budući da su se župnici brinuli da župne crkve imaju orguljaše posve je očito da filijalne kapele nisu imale svoje orguljaše, dakle ni učitelja. Tek kad je Kotoriba postala samostalna župa godine 1789-dobila je osim župnika svog orguljaša ili kantora.

I doista, kanonski vizitator godine 1793. izvješćuje da orguljašku službu u novoosnovanoj župi Kotoribi obavlja od godine 1791. Juraj Lehpamer rodom iz Samobora, star 30 godina.
On govori hrvatski, latinski i njemački i podučava nekoliko dječaka, premda u Kotoribi nema prave škole, jer žitelji svoju djecu nerado šalju u školu.
Juraj Lehpamer dobro pjeva i svira orgulje, a u korizmi pomaže župniku kod ispitivanja i poučavanja vjeronauka. U ime plaće prima godišnje 85 forinti, a inače uživa livadu i ral oranice. Za sudjelovanje kod sprovoda ubire 21 krajcar, a za pjevanje kod zadušnica 15 krajcara. O Božiću prigodom "križeca" od svake kuće prima krajcar. Prema tomu, početak organizirane školske nastave u Kotoribi započinje godine 1791, a prvim službenim učiteljem možemo smatrati Jurja Lehpamera.

Kontinuitet je školske nastave postojao u Kotoribi, o čemu svjedoči izvješće iz godine 1822, u kojemu se tvrdi da škole još nema, ali da kantor, za čije se uzdržavanje brinu župljani, poučava djecu, "lege-re et scribere" (čitati i pisati), a trenutno ih je četvero. Vizitator napominje da je poučavanje u vjeronauku također dobro. "Magister scholae" (učitelj) bio je Ivan Kallay. Od njega se zahtijeva da puk nauči poznatu pjesmu u Međimurju "Padamo pred tobom" i da je vjernici složno pjevaju pod podizanjem. Župnik je tada bio Pavao Rusan, star 33 godine, koji je studirao teologiju u Kaniži, Zagrebu, Beču i Pešti, a govorio je latinski, hrvatski, mađarski i njemački.

Za školstvo u Kotoribi najvažniji su podaci koje nam podastire kanonska vizitacija od 3. svibnja 1841, koju je "in Parochia B. V. Maria Dolorosa in oppido Kottorv" obavio zagrebački kanonik Ivan Vahtarić. On navodi da je godine 1800. "per localem Communitatem erecta" (za mjesnu Zajednicu izgrađena) i otvorena škola za 2 razreda "scholaribus sexus utriusque" (za oba spola). Radi se o "communis schola trivialis" (trivijalna škola), koja je uređena zaslugom pokojnog mjesnog bilježnika Alojza Horvata. "Ludimagister" (kantor) je Ivan Kallay, star 65 godina, koji već 41. godinu poučava u školi. U školi se uči hrvatski, mađarski i latinski čitati, pisati i računati, a uče se i temelji latinskog jezika ("ipsa latina lingua rudimenta"). Učenika je bilo 70 u dobi od 8 do 12 godina.
Ta školska mladež imala je i svog katehetu Mihajla Legina, mjesnog kapelana. On svakog tjedna, subotom poslije podne dva sata poučava djecu u vjeronauku, prema odredbi biskupa. Ali i magister iste škole svaki dan ponavlja kršćanski nauk s djecom. Školska se mladež vježba i u pjevanju, kako bi mogla pjevati u crkvi i "poticati na pobožnost prisutne".
Vizitator to izvješće zaključuje riječima: "Proles domestica diligenter scholam frequentant" (djeca domaća marljivo pohađaju školu).

Očito da je u Kotoribi u odnosu prema školi nastala velika promjena, jer godine 1793. vizitator je napisao da žitelji Kotoribe svoju djecu nerado šalju u školu. Prilike su se očito promijenile.

Upravo zbog potreba škole, Kotoriba je dobila i prvog kapelana i katehetu u osobi Mihajla Legina, starog 30 godina, rodom iz Preloga, koji je postao kapelan u Kotoribi pred godinu dana i sedam mjeseci. Žitelji Kotoribe bili su tada svi rimokatoličke vjere, osim petoro Židova, a jedini im je materinski jezik hrvatski ("ac uni-cam linguam maternam, eamque croaticam loquentes"). Jedina zamjerka vizitatora žiteljima Kotoribe odnosila se na psovku, jer neki vozari ili kočijaši ("vecturisantes") psuju.59 Župnik u Kotoribi bio je te godine Mihalj Prusač(1832 - 1848).

Sljedeći podatak o broju učenika u Kotoribi doznajemo godine 1853. Župnik je tada bio Ivan Katanec(l848 - 1863), rodom iz Goričana (1805.), reden 1828, koji je godine 1862. doživio napad razbojnika na župni dvor, a zatim je otišao za župnika u Vrbovec, zamijenivši se sa župnikom Alojzijem Kristianovićem, koji je došao za župnika u Kotoribu.
Kotoriba je tada imala 2.683 žitelja katolika, jednog protestanta i jedanaest Židova. U školi je bio 161 učenik.

Velike promjene u školskoj nastavi nastale su deset godina kasnije o čemu izvješćuje
vizitator, kada je 21. srpnja 1864. pohodio Kotoribu. Škola je imala dva razreda. Učitelji su bili Grgur Gudlin ("ordinarius docens"), star 40 godina, oženjen i Josip Maletić ("subordinanus"), star 19 godina, neoženjen. Škola je bila podijeljena u dva razreda ("in secunda et prima classa").
Predmeti su bili ovako raspoređeni:
I. I. razred:  
a) katekizam
b)        biblijska povijest
c)        čitanka;

II. i I. razred:
d) "Arithmetica, memoria et scriptotema" (aritmetika, pamćenje i vještina pisanja)
e)        "exercitatio memoriae: practica scripta elaborata"
(vježbanje pamćenja: praktični pismeni rad)
f)        "brevis descriptio telluris" (kratki opis zemlje);

II. In classe incipientium (razred početnika)
a)        mali katekizam
b)        Laut. r. method. (tj. "Lautreden Methode" vježbanje u glasnom govorenju)
c)        "exercitatio memorae" (vježba pamćenja)
d)        "prima elementa arithmeticae et scripturae" (osnove računanja i pisanja).

U I. i II. razredu bilo je 104 učenika, a početnika 75 obaju spolova. Mladež je pohađala školu u dobi između 8 i 12 godina. Kotoriba nema više kapelana, pa službu katehete obavlja župnik koji je ujedno bio i ravnatelj škole. On je djecu poučavao u vjeronauku i u pjevanju ("doctrina religionis et cantus").

Župnik je tada bio Alojzije Kristianović (1863 - 1868), rodom iz Virovitice (1792), a prije toga župnik u Vrbovcu.

Svoje izvješće završava vizitator tvrdnjom da je sav narod hrvatski, nema sablazni, ali da ima i onih koji su odani psovci.

Mjesto gdje je u Kotoribi bila godine 1840. izgrađena školska zgrada najvjerojatnije se nalazilo na uglu Glavne i Školske ulice, gdje se godine 1860. nalazila prizemna školska zgrada s tri učionice. Ta je škola godine 1866. dobila novi moderni školski namještaj.

Daljnje podatke o školi podastire nam Školska spomenica u kojoj je opisan rad škole u 1885/86, a koji je opisao učitelj Josip Steinauer. Školska je godina trajala od 5. studenoga do 27. kolovoza kada su održavani svečani završni ispiti u nazočnosti školskog odbora i lijepog broja gostiju. Školu je tada pohađalo 242 učenika. Najviše izostanaka iz škole bilo je za vrijeme ratarskih radova. Upravitelj škole bio je Franjo Glad.
Iz ovog se izvješća vidi da je u to vrijeme škola iz župničke mjerodavnosti prešla u ruke civilnih vlasti. Godine 1912. navodi dokument da župnik redovito pohađa školu, koja ima osam razreda redovitih i šest razreda opetovničara. Ukupno župnik ima 22 sata vjeronauka na tjedan u školi i da za to prima trista kruna plaće na godinu.

Slično kao i druga naselja uz Muru i Dravu, i Kotoriba je bila izložena čestom oboljenju trahoma. Tako je godine 1887. epidemija trahoma zahvatila i školsku djecu. Zbog toga je u Kotoribi bio namješten stalni očni liječnik dr. Mara Kohn.

Tih je godina došlo do zanimljivog pokušaja da se u Kotoribi osnuje voćarska škola. Općinska voćarska škola djelovala je od godine 1887. u sklopu seoske pučke škole, a učenici su sadili jabuke, kruške, šljive, orahe i dudove. Školom je upravljao Josip Steinauer učitelj prvog razreda pučke škole. Njegovim odlaskom iz Kotoribe prestala je djelovati i ta, za tadašnje prilike zanimljiva i napredna škola.

Zbog povećanog broja polaznika škole, čiji se broj povećao čak na 400 učenika, odlučila je općina godine 1893. dograditi školi prizemni dio i izgraditi prvi kat na postojećoj školskoj zgradi. Tako današnji izgled škole u Kotoribi potječe iz tog vremena. Uz tu školsku zgradu dogradena je godine 1912. zgrada za stanove učitelja. Za vrijeme dogradnje školske zgrade 1893 - 1894. nastava se održavala u kući Vinka Sovića.

Vrlo je važan događaj za školu u Kotoribi dolazak časnih sestara, koje su godine 1901. dopuštenjem zagrebačkog nadbiskupa dr. Jurja Posilovića preuzele izobrazbu ženske mladeži u školi uz Viktora Patakia i Mihalja Petrovića. To su bile s Felicisima Katanec, s. Adalberta Stanja, s. Filothea i s. Emanuela. Kada je 20. studenoga 1902. umro učitelj Mihalj Petrović, nastavu u prvom razredu muških preuzela je s. Mileva Malek.

Dolazak časnih sestara učiteljica u Kotoribu bio je posljedica neke nesloge medu učiteljima u Kotoribi. Zato su općina, župnik i bilježnik Kele zamolili zagrebačkog nadbiskupa Jurja Posilovića da u školu u Kotoribu kao učiteljice pošalje časne sestre milosrdnice. U mjesecu listopadu godine 1901. došle su časne sestre u Kotoribu i to "najprije u igralište", a kada je s proljeća 1902. učitelj Steinauer preselio u Goričan, preuzele su sestre Filothea i Emanuela dva razreda. Dolazak novih sestara omogućio im je da preuzmu pouku djece i u sva četiri razreda. Djelovanje časnih sestara ostavilo je vidljive tragovena religioznost vjernika Kotoribe.
One su bile od svih obljubljene, posebice kod djevojaka. Potaknute njihovim primjerom, mnogo je djevojaka otišlo u samostan, tako da je godine 1909. pedesetak kotoripskih djevojaka bilo u samostanu sestara milosrdnica.
Taj duhovni napredak zaustavljen je nepotrebnim i štetnim spletkama, koje su prisilile časne sestre da 16. i 17. kolovoza 1906. napuste Kotoribu.
Posljedica njihova odlaska bila je da su katoličke škole postale općinske, a općina je nakon toga zamolila državu da, uz općinsku pomoć za uzdržavanje škole od 5.000 kruna godišnje, preuzme školu, što je ona i učinila.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić