Spomenici sakralne umjetnosti - Kotoriba

Spomenici sakralne umjetnosti i groblje

Kao što smo već spomenuli, prve vijesti o postojanju kapele u Kotoribi potječu iz godine 1669, kada je kanonski vizitator zabilježio da u župi Sv. Vid u Vidovcu postoji "capella in praesidio Coturib, locus quidem benedictus dicitur, nomen tamen capellae ignoratur" (kapela je posvećena, ali joj se ne zna titul).

Kapela je posjedovala liturgijska odijela, dva svijećnjaka, drvenu propovjedaonicu, pozlaćen kalež i patenu, rimski misal, a na sredini oltara bijaše pokretan križ.

Kapela je imala dva zvona, ali se ne spominje zvonik.34 Iz sljedeće kanonske vi-zitacije godine 1688. doznajemo da se radilo o filijali Sv. Križ.

Ta je kapela najvjerojatnije izgorjela, jer vizitator Ivan Zubić napominje da sada u Kotoribi ne postoji nikakva kapela, a da župnik iz Donjeg Vidovca čijoj župi, osim utvrde Kotoriba, pripadaju i sela Donja Dubrava, Altarec (današnja Sv. Marija), Mihaljevec i Cvetošinec dolazi u Kotoribu na veće blagdane i služi misu u određenoj kući u kojoj se nalaze najnužnije crkvene potrepštine (npr. pozlaćen kalež).

Dva zvona srednje veličine nalazila su se u tornju od četiri stupa, smještenom izvan tvrđava.

Župnik je svaki put nakon mise dobio objed, koji je uvijek bio priređen u drugoj kući, po ustaljenu redu. Sve spomenuto, posebice činjenica da postoje crkvene potrepštine i posvećena zvona u drvenom tornju, dokazuje da je sve to već pripadalo postojećoj kapeli, koja je nestala zbog nama nepoznata uzroka.

Dvije godine kasnije isti je vizitator ponovno pohodio Kotoribu. Tada su ga žitelji Kotoribe izvijestili da namjeravaju, u znak zahvalnosti što ih je Bog oslobodio od turske opasnosti, izgraditi kapelu Sv. Križa izvan tvrđave, na polju, gdje je prije bilo groblje za sve katolike i protestante.
Ta se kapela od hrastovine spominje i godine 1719-, a u njoj je moglo stati petsto osoba.
U kapelu je postavljen oltar Sv. Križa, koji se prije nalazio u staroj kapeli, a oko kapele izveden je cintor (ograda). To izvješće potpuno potvrđuje naše mišljenje da je Kotoriba već prije godine 1669- imala kapelu, koja se možda nalazila unutar tvrđave, a koja je kasnije zamijenjena novom i mnogo većom.

Postojanje groblja za katolike i protestante u Kotoribi tumači godine 1688. kanonski vizitator, koji tvrdi da su u župi D. Vidovec svi starosjedioci katoličke vjere, ali da medu došljacima ima i luterana i kalvina. Oni nemaju stalno boravište, a svoje sastanke drže, od vremena do vremena, u Kotoribi.

Iz toga pak slijedi da su stanovnici Kotoribe oko godine 1698. svoje mrtve pokapali na starom groblju, gdje su se pokapali i katolici i protestanti, ili na župnom groblju u Donjem Vidovcu.

Kako međutim u izvješću vizitatora iz godine 1747. nalazimo podatak da u kotoripsko groblje prodire voda, što znači da je groblje na spomenutom mjestu oduvijek postojalo i da se ono najvjerojatnije nalazilo oko drvene kapele ili blizu nje, što se nalazila na području bivše utvrde u blizini toka rijeke Mure.

Kanonske vizitacije iz godine 1779. izvješćuju o tome da je groblje u Donjem Vidovcu premješteno izvan sela na novo mjesto, gdje se i danas nalazi. Budući da iz tih vizitacija ne možemo doznati kada je groblje u Kotoribi premješteno na mjesto na kojemu je i danas, možemo samo naslućivati da je ono na današnju lokaciju premješteno sedamdesetih ili osamdesetih godina 18. stoljeća.

Vizitator Stjepan Kološvari, koji je 27. studenoga 1793. posjetio Kotoribu, izvješćuje da mjesto godine 1790. ima veličanstvenu crkvu, te da je groblje dobro ograđeno i da se nalazi izvan trgovišta, gdje je i kameni stup Sv. Ivana Nepomuka
Godine 1841. groblje ima i mrtvačnicu.

Kotoriba je imala još jedno groblje -- židovsko -- koje se nalazilo na pašnjaku (gmajni) kraj ceste koja od Kotoribe vodi prema Donjoj Dubravi i Vidovcu, na njezinoj istočnoj strani. O tom groblju govorit ćemo kasnije.

Spomenuti stup Sv. Ivana Nepomuka pripada tzv. sitnoj arhitekturi ili javnoj plastici, kojom obiluje Međimurje. To su "spomen-stupovi", "pilovi" ili "pileki", katkada oslikani spomenici, građeni u obliku edikula ili kapelica. Pojam spomen-stup ili pil potječe od njemačke riječi "Bildstock". To je sitna arhitektura, koja djeluje kao plastika ili je pak klesarsko djelo, a djeluje kao arhitektura.

Većina tih spomenika povezana je s imenima svetaca zaštitnika od kojekakvih pošasti i elementarnih nepogoda. Oni su nastali zauzimanjem pojedinih mjesta, društava (bratovština) ili osoba, a podignuti su kao zahvala nebeskim zaštitnicima na zaštiti od požara, poplava ili kužnih bolesti. Daju lijep likovni ugođaj, izraz su vjere naroda i njegove pobožnosti prema božjim ugodnicima, ali im je umjetnička vrijednost katkada neznatna.

Tako u Kotoribi susrećemo, uz već spomenuti stup Sv. Ivana Nepomuka, zaštitnika od povodnje i poplava, i druge spomen-stupove.
Potkraj godine 1778. kanonski vizitator spominje da je kapela u filijali Kotoriba, župe Donji Vidovec, već najvećim dijelom dovršena ali da još nema zvonika i unutarnjeg ukrasa.

Za župu se tvrdi da nema privatnih kapela, ali da ima tri javna križa. Da li je neko od tih raspela bilo i u Kotoribi, nije sigurno.

Izvješće iz godine 1793. već spominje "dobro ograđeno groblje podalje od sela s velikim križem, ali izričito tvrdi da ne postoji "Crux publica" (javni križ), već samo statua Sv.- Ivana Nepomuka, podignuta od kamena, u dobru stanju.
U međuvremenu je morao biti podignut još jedan križ, jer se godine 1822. spominje da u mjestu postoje tri statue križa na javnome putu ("ad publicam viam"), pri čemu se posebice naglašava križ na groblju, koji je u dobru stanju, a o njemu se, kao i o groblju, brine općina.

Godine 1841. spominju se ovi javni kipovi: uz crkvu se nalazi dobro uščuvana drvena statua Sv. Križa, zavjetno postavljen od Ivana Magela 1838, na početku sela je križ, u sredini je sela statua Presv. Trojstva, dok se na kraju sela nalazi kip Sv. Ivana Nepomuka. Sve te kipove uzdržavaju vjernici Kotoribe. Na groblju se nalazila "mortuo-rum camera" (mrtvačnica s trijemom), a na groblju je bio i kameni križ.

O spomeniku Presvetog Trojstva, kao o reprezentativnom djelu boljeg majstora, govori Anđela Horvat s mnogo pohvala. Na niskom podnožju počiva kameni četverouglasti postament, ukrašen uglatim volutima i profilacijama mirnih linija. U kvadratnom kamenom okviru sprijeda reljefno je prikazana Sv. Rozalija na grubom kamenom ležaju, s križem u ruci i s vijencem ruža na glavi. Do njezinih nogu nalazi se stablo, a iz oblaka povrh svetice promatra je pernata anđeoska glavica, tretirana još na barokni način.
Iz postamenta se izdiže obla kolumna s klasicističkim kapitelom, na kojem su kanelire sa štapićima i motiv jaja. Na stupu se nalazi kamena grupa Presv. Trojstva, kombinirana materijalom od kovanog željeza, od kojega je izrađen i golub sa zrakama.
Na postamentu podno kolumne nalazi se pet kamenih statua:
1. povrh reljefa Sv. Rozalije vidi se lik Immaculate (oštećenih ruku);
2. na uglovima su kipovi Sv. Roka, Sv. Nikole, Sv. Antuna Padovanskoga i Sv. Florijana (manjkaju gornji dijelovi tijela). Takav izbor svetaca upućuje na ona zla od kojih su stanovnici Kotoribe najviše trpjeli: Sv. Nikola je zaštitnik od poplava, Sv. Florijan od požara, a Presv. Trojstvo, Sv. Rok i Sv. Rozalija od kuge. Spomenik je ograđen niskom željeznom ogradom s klasicističkim elementima.

Nažalost, tvorci tih vrijednih spomenika uglavnom su ostali anonimni. Ono što je u kulturnopovijesnom kontekstu za to područje najvažnije jest izbor svetačkih likova. Osim javnog raspela, koje je rašireno po svim katoličkim zemljama Zapada, u Međimurju najviše nailazimo na lik Sv. Florijana, koji se od kraja 15. stoljeća pojavljuje kao zaštitnik od požara.

Štovanje tog sveca podsjeća na "drveno Međimurje", koje je tijekom svoje povijesti neprestance strepilo od požara. Marljivi Međimurci rado su se utjecali tom svecu, koji im je čuvao teško stečenu imovinu.

Uz Sv. Florijana, u srednjopodunavskim zemljama često se javlja i kip Presv. Trojstva, koji pripada skupini tzv. kužnih kipova. Prisutnost Sv. Roka, Sv. Sebastijana i Sv. Rozalije povezanih s Presv. Trojstvom upozoravaju na to da su međimurski sakralni spomenici u pograničnim mjestima, npr. u Legradu, Donjoj Dubravi i Kotoribi, zapravo kužni spomenici.


Vizitator iz godine 1864. spominje spomenike iz 1841, ali Liber memorabilium iz istog razdoblja napominje da je 8. rujna 1864. sto koraka od crkve bio podignut drveni novi križ, koji je, uz mnoštvo klera i vjernika, posvetio župnik Sv. Jurja u Trnju i vicearhidakon Stjepan Hauser.

Novu vijest o posveti križa na putu uz župnu crkvu sa slikama Krista i BI. Dj. Marije, 2. rujna 1883. donosi nam isti izvor.

Dva nova raspela podignuta su godine 1906. Prvo raspelo sa slikom podignuto je na Gornjem polju "Turnišće" 9- rujna, a podigli su ga svojim troškom supružnici Remuš i Kata Horvat. Drugo kameno raspelo podigao je na putu prema Donjoj Dubravi i Donjem Vidovcu Đuro Trojko

Posljednju vijest prije prvog svjetskog rata o postojanju pilova na području župe Kotoriba donosi nam Zapisnik od 13. kolovoza 1912, u kojem se spominje kapelica Sv. Jurja, kraj koje se na Jurjevo služi sv. misa. Kapelica nema zaklade, a uzdržava je, kao i ostala 3 javna križa, i 2 kipa, općina, osim spomenuta dva križa koja imaju svoju glavnicu.

izvor: POVIJEST KOTORIBE Dr. Juraj Kolarić