Utemeljenje župe - Kotoriba

Utemeljenje župe

Predivna novosagrađena crkva u Kotoribi na najsvečaniji je način bila posvećena 3. rujna 1784. Posvetu je obavio arhidakon i naslovni biskup Antun Zlatarić.

Svečanosti posvete pribivali su i svi okolni župnici i s hrvatske i s mađarske strane, predstavnici općine, općinski bilježnik, sudac, prisežnici i veliko mnoštvo vjernika Kotoribe i okolnih mjesta.

U veliki glavni oltar Sv. Križa i BI. Dj. Marije Žalosne položene su relikvije svetih mučenika Celza, Liberata i Urbana, u pobočne oltare Sv. Nikole biskupa moći svetih mučenika Placida, Honesta i Klementa, a u oltar Sv. Florijana moći svetih mučenika Amancija, Sekunda i Libiona.

Tog istog dana popodne potvrđeno je u istoj kapeli 311 osoba. Kao cemeštar kapele spominje se Franjo Markulja.
Uspomena na tu svečanu posvetu sačuvana je u natpisu uklesanom zlatnim slovima na kamenoj ploči postavljenoj na zidu crkve na strani evanđelja.

Tom slavlju nije nažalost mogao prisustvovati jedan od najzaslužnijih ljudi Donjeg Međimurja, župnik Donjeg Vidovca Jakov Hunjadi (1782), koji je godine 1776. započeo graditi tu velebnu crkvu. Ali zato je tu bio njegov nasljednik Josip čunčić, isto tako zaslužan što je to veliko djelo sretno privedeno kraju. On je imao tu čast da je pet godina bio župnik u župi koja je u Kotoribi imala najveću i najljepšu filijalnu crkvu ne samo u Međimurju već i daleko izvan granica Međimurja, do 29. studenoga 1789. kada je ta filijala bila uzdignuta na čast župe BI. Dj. Marije Žalosne i Sv. Križa, a prvi njezin župnik postao je Ladislav Bukovec.

Župnik Josip čunčić, nasljednik župnika Jakova Hunjadija (1760- 1782.) imao je tada 36 godina. Bio je Hrvat iz Turopolja. U Beču je studirao teologiju i filozofiju, a za svećenika je bio zaređen godine 1772. Župnik u Donjem Vidovcu postao je godine 1782. Prema povijesnim izvorima stanovao je tada u lijepom i prostranom župnom dvoru, koji je godine 1773. dao izgraditi tadašnji župnik Hunjadi.

Župnik je imao dva inkvilina (hižara) u Sv. Mariji, a u ime lukna dobivao je u svim mjestima župe, pa tako i u Kotoribi, godišnje 80 vagana raznog žita i oko 200 kopuna. U ime štolarine ubirao je župnik iznose: 3 krajcera za ožive, 1 forint za vjenčanje, 7 i pol krajcera od svake podsnehalje, 1 i pol krajcer za "vpelavanje" rodilje, 24 kruna ako sprovod dočeka na groblju, l forint za sprovod od kuće do groba, a l forint i 30 kruna za izdavanje krsnog lista. Za krštenje se nije plaćalo ništa, a o Božiću kada se obilazilo "s križecom" ili blagoslivljalo kuće, dobivao je u svakoj kući 12 krajcera.

Zanimljivo je ovdje spomenuti da kanonski vizitator godine 1793. napominje da je nekada župa Donji Vidovec imala i po dva kapelana, a sada da župa nema kapelana, što je i posve razumljivo, jer se dosadašnja velika župa raspala u tri nove, manje župe. Budući da su sve nove župe bile uzdržavane iz Vjerozakonske zaklade i od mjesnih općina, a sve dosadašnje župe u Međimurju i nadalje su uživale patronatska prava, to je župnik iz Donjeg Vidovca morao novom župniku u Kotoribi plaćati 120 forinti, upravo onoliko koliko ga je dosad stajalo uzdržavanje kapelana.

Inače je novi župnik u Kotoribi primao godišnje uime tzv. "kongrue" od Vjerozakonske zaklade 300 forinti. Iz blagajne državne solane u Prelogu primio je 180 forinti, a ostatak je podmirivao župnik iz Donjeg Vidovca.

Isprave o utemeljenju župe u Kotoribi ne postoje, ali imamo nekoliko dokumenata o datumu nastupa prvog župnika u novoj župi: 29. studenoga 1789. Prema tome, filijala Kotoriba pravno je postala župa upravo na spomenuti dan. Iz skupine "Odperta pisma" ovjerenog od kotoripskog birova Alojza Horvata i notara općine Balera te komesara zaladske županije Ivana Aleksandra Lisjaka, koje nose naslov "Proventus" (Dohodak), a nose datum 29. XI. 1789. doznajemo prihode župnika Kotoribe.

Dokument je sastavljen upravo na već spomenuti datum, jer je tada Kotoriba započela pisati nove stranice svoje povijesti kao novoosnovana župa.

Podatke o vremenu novoosnovane župe Kotoriba nalazimo i u nekim kasnijim kanonskim vizitacijama
Još jedan vrijedan zapis sačuvan je o tom datumu, a potječe iz kasnijih godina. Župnik Ferdinad Ehrenreich (1916-1931.) prigodom svečanog blagoslova obnovljene župne crkve zabilježio je u Liber memorabilum: "Na pročelju kora su tri grba, a u tim grbovima su slova: FcM I.H IpF.

29. novembra 1789. postala je župom crkva i Kotoriba samostalna župa, a prvi župnik bio je Ladislav Bukovec, od 29. studenoga 1789. do 25. srpnja 1790."
Nakon osam mjeseci on je napustio župu, postavši župnik u župi Sv. Martin na Muri.

U trenutku svojega uzdignuća na čast samostalne župe Kotoriba je imala 1.725 žitelja, imala je najveću i najljepšu crkvu u Međimurju i siromašnog župnika, kojega su djelomice uzdržavali župnik iz Donjeg Vidovca, Vjerozakonska zaklada kao patron župe, a najviše oduvijek darežljiva kotoripska općina i bezgranična ljubav vjernika Kotoribe.

Stari patron dosadašnje župe Donji Vidovec grof Festetić ostao je za Kotoribu i njezine stanovnike još samo zemaljski gospodar. Novi župnik nije imao župni dvor, već je stanovao u općinskoj kući kao stanar.

Crkva nije posjedovala nikakva nepokretna dobra "osim tri četvrtine rali oranice i tri livade". Ali orio što je župi obećavalo najljepšu i najsvjetliju budućnost bili su njezini vjernici, o kojima će tri godine kasnije gotovo začuđen od tolike dobrote, kanonski vizitator zapisati: "Cijeli je puk rimokatolički, nema javnog grešnika ili sablazni, župnik nema ništa protiv puka, a niti puk protiv župnika."
Osnivanjem novih župa u Kotoribi, Sv. Mariji (1789 i Donjoj Dubravi (1790.) dotadašnja velika župa Donji Vidovec smanjila se teritorijalno i brojčano. U Svetoj Mariji upravitelj župe postao je Placid Kligor, 48-godišnji bivši pavlin iz samostana Sv. Jelena kod čakovca, rodom iz Kaniže.

Stanovao je u drvenu župnu dvoru pokrivenim slamom, nije posjedovao nikakvu zemlju, niti je ubirao lukno ili štolarinu, već se uzdržavao od "kongrue" u iznosu 300 forinti, koju je primao od Vjerozakonske zaklade. Jedini mu je prihod bogata župna crkva, koja je posjedovala 80 rali oranica i 2 rala livade, koje je davao u zakup.

U Donjoj Dubravi postao je župnik Eustahije Jambrešić, star 51 godinu, bivši pavlin, studirao je filozofiju u Remetama, a teologiju u Lepoglavi. Kao i župnik u Kotoribi i Sv. Mariji, tako ni on nije ubirao lukno ni štolarinu, jer je to činio župnik iz Donjeg Vidovca. Župniku je općina dala svoju drvenu zgradu, koju je on preuredio u župni dvor. I on je uime "kongrue" primao iz Vjerozakonske zaklade godišnje 300 forinti, a isplaćivala mu ih je solana u Varaždinu.

Iz popisa žiteljstva u Međimurju dvanaest godina kasnije (1802.) doznajemo da je župa Donji Vidovec imala 1.310 žitelja i 367 kuća, Kotoriba 1.725 žitelja i 263 kuće, Donja Dubrava 2.057 žitelja i 550 kuća i Sveta Marija 1.319 žitelja i 296 kuća.
U Međimurju su tada bile 22 župe, koje su sve zajedno imale 42.500 žitelja. U novoosnovanim župama imenovani su župnicima mnogi bivši pavlini. Razlog tomu valja tražiti u činjenici što je car i kralj Josip II godine 1782. ukinuo pavlinski red.

Zato su zbog pomanjkanja svećenika na mnoge novoosnovane župe, pa tako i na devet novih župa u Međimurju, bili za upravitelja župe ili župnike imenovani i bivši pavlini. Nove župe uzdržavale su se imetkom ukinutih samostana, od kojeg je bio utemeljen Vjerozakonski fond, ali su grofovi Festetići ipak i dalje ostali zemaljski gospodari tih župa, iako ih više nisu materijalno uzdržavali.
Nove župe uz Kotoribu bile su: Dekanovec, Draškovec, Donja Dubrava, Goričan, Macinec, Gornji MihaIjevec, Sv: Marija i Vratišinec.

Dakako da su zbog svega navedenoga novoosnovane župe u odnosu na stare, koje su kao patrone i kolatore zadržale grofove Festetiće, bile siromašne i trebalo je mnogo vremena dok su se i materijalno podigle.