Župna crkva - Kotoriba

Župna crkva

O izgledu crkve, tadašnje kapele župe Donji Vidovec, prigodom njezina svečana posvećenja 5. rujna 1784. već smo govorili. četiri godine nakon što je ta kapela postala župna crkva Kotoribu je posjetio kanonski vizitator (27. studenoga 1793.), koji zadivljen ljepotom župne crkve ne škrtari riječima da bi opisao njezinu ljepotu i sklad.

Crkva je, prema riječima vizitatora, bila "magnifica", "architectura excellenti", "verbo basilica potius quam parochialis". Nastojanjem pokojnog župnika iz Donjeg Vidovca J. Hunjadija, a posebice troškom samih žitelja Kotoribe, podignuta je ta veličanstvena crkva: pokrivena je crijepom, a u svetištu popločena rezanim kamenom.

Glavni je oltar posvećen Žalosnoj Majci Božjoj, a pobočni oltari posvećeni su Sv. Nikoli i Sv.Florijanu.
Pred glavnim oltarom vise tri lustera. Sakristija se nalazi na strani poslanice, a povezana je vratima sa svetištem, dobro je opskrbljena, ima prostrani oslikani ormar, dvanaest misnica raznih boja i raspelo (Sv. Križ), s autentičnim relikvijama.

Na koru su orgulje s dvanaest registara. Oltare, orgulje i lijepu propovjedaonicu svojim je troškom dala izraditi kotoripska općina. Nad glavnim ulazom u crkvu podignut je visoki toranj, u kojem je pet zvona, što ih je nabavila kotoripska općina.

Crkva još nije imala krstionicu, sv. voda se čuvala u sakristiji, a sv. ulje u župnikovu stanu, koji je bio podosta udaljen od crkve. Župnik je krštenje obavljao u svom stanu, zato ga vizitator upozorava neka što prije krstionicu uredi u samoj crkvi.
Crkva nije posjedovala nikakva nepokretna dobra, već samo tri četvrtine rali oranice i tri livade.

Župa nije još imala sagraðen župni dvor, već je župnik Ivan Meteković, star 45 godina, stanovao u općinskoj kući.
On je upravljao župom od godine 1791- Rodio se u Visokom kod Kalnika, a za svećenika je bio zareðen godine 1773. Za svoje uzdržavanje imao je "kongruu" od 300 forinti na godinu, od kojih je 180 forinti primio iz blagajne državne solane u Prelogu, a 120 forinti primao je od župnika iz Donjeg Vidovca, kamo je Kotoriba kao filijala prije pripadala. Meðutim, župnik Mateković se tuži da mu vidovski župnik još ništa ne isplaćuje.


Kotoriba je imala svoje vlastito groblje, dobro ograđeno, a nalazilo se podalje od trgovišta, gdje se nalazio kameni kip Sv. Ivana Nepomuka. Drugih javnih križeva i pilova župa nije imala.
Orguljašku službu obavljao je Juraj Lehpamer, 30 godina star, rodom iz Samobora, dobro svira orgulje i u korizmeno vrijeme pomaže župniku u poduči i ispitima iz vjeronauka. On govori hrvatski, latinski i njemački, ali ne podučava u školi, "jer narod svoju djecu nerado šalje u školu".

Kao plaću orguljaš je godišnje primio 85 forinti gotovine, a uživao je jednu livadu i jedan ral oranice. Osim tog prihoda ubirao je kod sprovoda i za pjevanje kod zadušnica dio novca, a o Božiću je kod blagoslova kuća prateći župnika primao po kući l krajcar. Juraj Lehpamer obavljao je i službu notara (bilježnika) trgovišne općine Kotoriba, o čemu svjedoči "Odperto pismo" iz godine 1796.
Kao cemeštar spominje se Josip Sabolić, star 40 godina, što znači da je prvi cemeštar te župne crkve Franjo Markulja već umro.
Devet godina nakon te kanonske vizitacije župu je Kotoriba posjetio arhidakon Ignacije Szentmartony (22. VII. 1802.), ali o župnoj crkvi ne donosi nikakve nove podatke.

On navodi da Kotoriba ima 1.725 stanovnika, koji žive u 263 kuće i da svaka kuća plaća godišnje 3 krajcara župniku Donjeg Vidovca, pod kojega je Kotoriba nekada spadala.

Trgovište pripada vlastelinu Jurju Festetiću, a župom upravlja Ladislav Hranjec, župnik koji uz već spomenutu "kongruu" uime milostinje prima od župe 50 forinti.
Sljedeći kanonski pohod godine 1822. donosi nam neke vrlo zanimljive novosti. Župu je te godine 2. lipnja posjetio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec zajedno sa svojim pomoćnim biskupom Josipom Žalcem.
Tom je zgodom bilo 1.200 potvrdenika. Broj kuća u Kotoribi bio je tada 286, a broj katolika 1.949. Župnik je bio Pavao Prusač, star 35 godina, koji je studirao u Pešti, Kaniži, Zagrebu i u Beču, a govori latinski, hrvatski, njemački i maðarski.
Od orguljaša se traži da nauči vjernike pjevati pjesmu koja je poznata u Meðimurju "Padamo pred Tobom", kako bi je vjernici složno pjevali kod podizanja.

Najvažniji je podatak da je župa konačno dobila župni dvor, podignut godine 1813.
Popis knjiga u župnoj knjižnici dokazuje da je župa imala i bogatu knjižnicu.
Škole još nema, ali orguljaš podučava četvero djece čitati i pisati. Vjeronaučna pouka je dobra. Spominje se i "magister scholae" Ivan Kallay, po čemu bi se moglo zaključiti da je u Kotoribi već tada postojala škola Kanonski vizitator spominje da župa nema svoju spomenicu, "Li-ber memorabilis", ali da će se ona odmah započeti pisati i vjerno voditi. Nadalje navodi da se na javnomu putu nalaze tri "statua crucis" (raspela), od kojih je ono na groblju u dobru stanju. O njima, kao o groblju, skrbi se općina.

Godine 1841. vizitator spominje da je crkva dobila baptisterij ili krstionicu od drva, oslikanu i pozlaćenu. Župna crkva posjeduje i relikvije Sv. Križa, smještene u receptakulumu (pokaznica), koji je 1831. godine darovao župnik Pavao Rusan.21 Ovdje spominjemo i zanimljivu inicijativu župnika Ivana Matekovića (1791 - 1802.), koji je od pape Pija VI isposlovao Breve, prema kojemu su vjernici posjetitelji župne crkve u Kotoribi, uz uobičajene uvjete (posjet crkvi u nedjelju Muke i nedjelju nakon blagdana Našašća Sv. Križa i Uzvišenja Sv. Križa, ispovijed, pričest i propisane molitve) primali potpuni oprost. To papino pismo nosi datum 29. travnja 1794.
Vrlo je zanimljiv inventar župne crkve koji se navodi pod br. l -87, a pokazuje da je župna crkva već prebrodila svoje siromašno razdoblje. Župnik je bio Mihael Prusač, a njegov kapelan Micbael Lagin, rođen u Prelogu, star 30 godina, koji je u mjesnoj školi bio katehet. To je ujedno bio prvi kapelan u župi. Župa je imala orguljaša Ivana Kallava, zvonara (campanator) i cemeštra (aedituns, crkveni odbornik).

Osim prostranog vrta i općinske zemlje čiji prihod ide župniku, župa nije posjedovala nikakva nepokretna dobra. Župni dvor bio je podignut godine 1813, ali je već potrebno popraviti krovište i strop. Župnik i kapelan stanovali su na katu, dok su članovi župne obitelji stanovali u prizemlju.

Župni dvor je obnovljen sredstvima Vjerozakonske zaklade, dok se o svemu ostalom brine sama kotoripska općina, a uzdržavanje crkve, župnog dvora i župnika općina opravdava "ex amore erga suos parochos" - iz ljubavi prema svojim župnicima.
Župa je na udaljenosti od sedam i pol minuta hoda od crkve imala mrtvačnicu s trijemom (mortuorum camera), a na groblju je bio kameni križ.

Vrlo opširni podaci daju se i o školi, o čemu govorimo u posebnom poglavlju.
Od utemeljenja župe pravo patronata uime Vjerozakonskog fonda imao je grof Festetić, koji je nadzirao župu, a u vrijeme sedisvakancije župe (kada je župa bila bez župnika) predlagao je novog župnika. On je snosio i teret održavanja župnika i popravaka crkvenih objekata.

Kako ta njegova obveza nije ipak uvijek na vrijeme i u dovoljnoj mjeri bila ostvarivana, kotoripska je općina sama u najvećoj mjeri pomagala svoju župu, o čemu je za razdoblje od 1768. do 1833. podastrla i račun od 16.336 forinti pomoći. To što su crkva i župni dvor u tako dobru stanju, valja u prvome redu zahvaliti općinskom bilježniku Josipu Horvatu.
Svi su žitelji Kotoribe rimokatolici, a jedini im je materinski jezik hrvatski. Župljani "revnuju za Božju stvar" i "pokazuju ljubav prema župi". Moralno je stanje vrlo dobro, osim "nekih koji daju podvoz" i koji psuju.

U izvješću k. v. godine 1841. spominje se i služba babica ili primalja (obstetrices), koje su morale kod župnika položiti ispit o znanju sakramenta krštenja i kako se on podjeljuje, kako bi, zatreba li, mogle podijeliti krštenje. To su bile: Marija rod. Volar, udovica Stjepana Kraljevića i Doroteja rod. Bagarić, udovica Martina Strbada. U to vrijeme Kotoriba nije imala nikakve ubožnice, lazareta ili orfanotrofija (sirotište).

Nova slika na pobočnu oltaru Sv. Antuna bila je blagoslovljena 21. srpnja 1864, a slike u svetištu crkve koje prikazuju četiri crkvena naučitelja: Sv. Jeronima, Sv. Grgura Velikoga, Sv. Augustina i Sv. Ambrozija, kao i Sv. Obitelj i Sv. Barbaru naslikao je godine 1866. ptujski slikar Josip Jakober za 116 forinti. Crkva je godine 1867. dobila misnicu ljubičaste boje, a iste godine i luster starog oblika, dar Karla Kaunitza.

Zbog napada razbojnika godine 1862. vrata župne crkve bila su previðena s tri ključa. O tom napadu razbojnika na župnu crkvu i župnika zabilježio je kasniji župnik Josip Šafran (1885- 1887.) ovo: Nekoliko dana prije blagdana Svih Svetih 1862. g. došlo je šest naoružanih razbojnika pred župni dvor. Župnik Ivan Katanec uspio se zabarikadirati u župnom dvoru i razbojnicima koji su pucali uzvraćao je vatrom iz puške. Puškaranje je privuklo mnoštvo župljana, koji su priskočili u pomoć svom župniku. Netko je počeo zvoniti crkvenim zvonima kao što se zvoni na požar. Razbojnici su zatim ubili župljana koji je zvonio na uzbunu i onoga koji je župljane poticao da se odupru razbojnicima i tako spase župnika. Bio je ubijen i jedan čovjek iz mnoštva. Vidjevši taj pokolj, župnik je zaključio da mu goloruki narod ne može pomoći, pa se sakrio u dimnjak. Razbojnici su sjekirama razbili vrata župnog dvora, ali župnika na sreću nisu mogli naći. Nakon toga su napustili Kotoribu i otišli u pravcu Murakeresztura. Župnik je nakon tog dogaðaja dugo noćio u selu kod svojih župljana. Da bi ga "slavna općina" smirila, dala je postaviti na sve prozore željezne rešetke, a na ulazu željezna, vrata. On se meðutim nije mogao oporaviti od straha, pa se zamijenio za župničko mjesto sa župnikom A. Kristianovićem iz Vrbovca.

Žitelji Kotoribe smatraju da je razbojnike vodio tada glasoviti harambaša "Petko", a razbojnici su govorili takvim hrvatskim jezikom "kako govore Srbi ili Hrvati u Srijemu i Banatu". Trojici ubijenih župljana općina je podigla spomenik na groblju, lijepi križ sa željeznim kipom Spasitelja.

Nove podatke o Kotoribi doznajemo iz godine 1866. Tu se Kotoriba spominje kao selo, uz izričitu napomenu da je to prije bilo trgovište. Meðimurje je tada imalo 6 trgovišta (čakovec, Prelog, Legrad, Nedelišće, Štrigova i Mursko Središće), 97 sela i 68 zaselaka s 8.798 kuća, medu kojima je bilo 7 kaštela, 3 plemićka dvorca i 7 majura (marofa). Meðimurje je imalo 58.721 stanovnika, od toga 612 Maðara i 517 Nijemaca.

Po vjeri je tada u Meðimurju bilo 57.818 rimokatolika, 551 Židov, 333 luterana, 13 pravoslavnih, 4 kalvina i 2 grkokatolika. Rimokatolici su imali 22 župe i 28 područnih kapela, luterani crkvu u Legradu, a Židovi sinagogu u čakovcu. U Meðimurju je bilo 26 pučkih škola, u kojima su 32 učitelja podučavala 3.711 djece (2.040 dječaka i 1.671 djevojčicu).
Cijelo Meðimurje je imalo 4 poštanska ureda: čakovec, Prelog, Štrigova i Kotoriba. Politički se Meðimurje dijelilo na 10 upravnih općina, koje su zapremale 91 poreznu općinu. Sjedišta kotarskih oblasti bila su čakovec za Gornje Meðimurje, a Prelog za Donje Meðimurje.

Kotoriba je imala 452 kuće i 2.633 žitelja. Po vjeri bilo je u Kotoribi 2.621 katolika, 12 Židova, a po narodnosti 2.625 Hrvata, 5 Maðara i 3 Nijemca. U pučkoj školi poučavao je učitelj 111 dječaka i 138 djevojčica. Godine 1857. u Kotoribi je na željezničkoj pruzi Kani-ža - čakovec - Pragersko otvoren prvi kolodvor u Hrvatskoj.

Župna crkva bila je godine 1886. obogaćena novim darom. ŽupIjanin Mihalj Kečak i njegova žena Kata darovali su župnoj crkvi sliku Poklon Sv. Triju Kraljeva, koju je izradio poznati hrvatski slikar iz Zagreba Ferdo Quiquerez (1845 - 1893).
Kanonski vizitator iz godine 1897. napominje da su orgulje u župnoj crkvi u prilično lošem stanju. O potrebi da se nabave nove orgulje govori godine 1900. župnik Ljudevit Lisjak (1900 - 1909.), koji je nove orgulje nabavio kod orguljara Josipa Augstera i sina iz Pečuha, a blagoslov je obavljen 1902.29 U crkvi je u srpnju 1904. postavljen kip BI. Dj. Marije na rub zida izmeðu glavne laðe crkve i svetišta, rad kipara Oblettera iz Tirola Župnik Lj. Lisjak započeo je veliku akciju obnove i pozlate glavnog oltara. Tako obnovljen oltar svečano je bio posvećen 17. studenoga 1905.

Promjene u župnoj crkvi nastupit će tek nakon prvog svjetskog rata za župnika Ferdinanda Ehrenreicha (1916- 1931.), o čemu će biti govora kasnije.