Župnici župe sv. Vida - Kotoriba

Župnici župe Sv. Vida u Donjem Vidovcu

Veæ smo spomenuli da se u najstarijem izvoru za povijest Katolièke crkve u Meðimurju u popisu župa zagrebaèke biskupije iz godine 1334. ne nalazi ime župe Sv. Vida iz Donjeg Vidovca. U tom se popisu poimence spominju samo tri župe: Štrigova, Subotica i Prelog. Od ostalih postojeæih osam župa spominju se samo imena župnih crkava, ali ne i imena dotiènih mjesta. Danas se opæenito misli da se navedene župne crkve odnose na mjesta Nedelišæe, Selnica, Mihovljan kraj Èakovca, Sv. Juraj u Trnju, Podturen, Mursko Središæe i Sv. Martin na Muri.

Zahvaljujuæi drugom popisu rimokatolièkih župa u Meðimurju iz godine 1501, doznajemo da je Meðimurje obogaæeno sa još trima župama Belica, Lopatinec (Sv. Juraj na Bregu) i Donji Vidovec. Iako se Donji Vidovec poimence ne spominje, povjesnièari misle da se župa Bistrica ili "Bvstercz" može odnositi samo na Donji Vidovec. Bistrica se naime nalazila na istoimenu potoku što teèe izmeðu Kotoribe i Donjeg Vidovca, a buduæi da su se okolna mjesta godina 1789. i 1790. (Kotoriba, Donja Dubrava i Sv. Marija) odijelila od spomenute župe, osnovavši svoje vlastite, misli se da se naziv Bistrica odnosio na tu vrlo veliku župu u Donjem Vidovcu.
Župa Bistrica ili Donji Vidovec bila je veæ godine 1501. vrlo velika jer je imala župnika Ivana, altarista Abela, kapelana Mihalja i još nekog sveæenika Jakoba, dakle èetiri sveæenika, koliko tada nije imala nijedna župa u Meðimurju.

Kasniji povijesni izvori omoguæuju nam da bar djelomice rekonstruiramo redoslijed župnika župe Donji Vidovec, kojoj je kao filijala veæ od samog svog postojanja pripadala i Kotoriba. Popis župnika donosimo na kraju poglavlja.

Meðutim, ono što bismo ovdje željeli naglasiti jest borba meðimurskog klera za nacionalna prava Hrvata u Meðimurju. Unatoè tomu što je Meðimurje tijekom svoje burne prošlosti bilo u nekoliko navrata administrativno odijeljeno od Hrvatske i izloženo velikim pritiscima maðarizacije, ono je ipak ostalo etnièki najèišæi hrvatski kraj. To je ponajviše zasluga zagrebaèke biskupije i njezinih sveæenika. Zbog èinjenice što je Meðimurje kroz svu svoju povijest ostalo u sklopu zagrebaèke biskupije mogli su na meðimurskim župama djelovati samo hrvatski sveæenici ili sveæenici koji su govorili hrvatskim jezikom. Oni su u meðimurskim crkvama i u svim drugim zgodama govorili, propovijedali i pjevali hrvatskim jezikom. Unatoè velikim maðarskim pritiscima na hrvatsku rijeè i kulturu, upravo je hrabro i otvoreno držanje meðimurskih sveæenika bilo razlog što je maðarizacija Meðimurja ostala bez uèinka. Primjer župnika iz Donjeg Vidovca želimo istaknuti.

Nakon velike kršæanske pobjede nad turskom vojskom pod Beèom godine 1683, Turci su bili tjerani iz Maðarske i Slavonije. Meðimurje je u to vrijeme dobilo novog vlasnika, markiza De Pryea, kojega je 1698. u posjed Meðimurja uveo Prvostolni kaptol zagrebaèki. Veliki požar uništio je pavlinski samostan u Sv. Jeleni kraj Èakovca, a pavlini se preseliše u Lepoglavu.
Upravo u to vrijeme nastao je veliki spor izmeðu hrvatskih i maðarskih pavlina zbog pitanja kojoj æe provinciji pripasti samostan Sv. Jelena. Voda hrvatskih pavlina bio je Gašpar Maleèiæ, koji je tražio da se hrvatska provincija pavlina odijeli od maðarske provincije. Svojim zauzimanjem u Rimu kod Kongregacije za širenje vjere (De Propaganda) Malešiæu je uspjelo osamostaliti hrvatsku pavlinsku provinciju, unatoè najodluènijem protivljenju Maðara.

Taj je spor vrlo važan za hrvatski karakter Meðimurja, jer je Maleèiæ, da bi dokazao da je Meðimurje sastavni dio Kraljevine Hrvatske, zamolio sve meðimurske sveæenike, bez obzira na to da li pripadaju hrvatskoj ili maðarskoj nacionalnosti, da se izjasne o tome koje je narodnosti narod u Meðimurju i kojim jezikom govori. U Meðimurju je tada bilo 13 župa, ali samo 7 župnika, jer je zagrebaèki biskup tada u hrvatske krajeve koji su u nedavnom ratu bili osloboðeni od Turaka, posebice one u Slavoniji, slao sveæenike, zbog èega su u nekim župama Gornjeg Meðimurja duhovnu pastvu obavljali redovnici pavlini i franjevci.

Izjava sveæenstva Meðimurja glasila je: "Mi potpisani ravnatelji župnih crkava èitavog otoka, koji se nalazi medu rijekama Dravom i Murom, pod gospodarstvom tvrðe èakoveèke - na poziv èasnih otaca Hrvata Reda Sv. Pavla Pustinjaka, koji se nalaze u samostanu èakoveèkom - na sveæenièku našu vjeru ovim oèitujemo, svjedoèimo i potvrðujemo da je u cijelom kotaru spomenutog otoka drav-sko-murskoga jedini hrvatski ili slavonski jezik materinski i opæenit, kako u zajednièkoj uporabi, tako u obavljanju sakramenata pokore i ženidbe, te u propovijedanju Božje rijeèi puku."62 Osim te opæenite izjave, svaki je župnik dao i svoje posebno oèitovanje o narodnosti i jeziku vjernika svoje župe. Stjepan Tatariæ, èakoveèki župnik, potvrðuje da svi župnici Meðimurja na hrvatskome jeziku podjeljuju sakramente i propovijedaju rijeè Božju "osim jednoga jedinoga koji na kraju ovoga otoka ima susjednu župu Kanižu". To je bio legradski župnik Stjepan Prekrit, koji je zbog "prekmurskih Kanižaca" katkada propovijedao maðarski.
U to su vrijeme u Meðimurju djelovala dva maðarska sveæenika: spomenuti Stjepan Prekrit u Legradu i Danijel Lengvel u Sv. Jurju u Trnju, koji je napisao: "Svjedoèim da u mojoj župi nema ni jednog Maðara, pa jedino hrvatskim jezikom obavljam sakramente.. Ja sam pak Maðar."

Tadašnji župnik u Prelogu Ivan Oraè i Ivan Jarniæ, župnik u Donjem Vidovcu, potpisali su svoje oèitovanje 15. prosinca 1701: "Svjedoèim da u mojoj župi nema nijednog Maðara, pa jedino hrvatskim jezikom podjeljujem sakramente ispovijedi i vjenèanja... te propovijed Božje rijeèi puku mome, pa da sam i ja sam Hrvat." Iza te posljednje rijeèi u oèitovanju župnik Ivan Jarniæ dopisao je još svojom rukom rijeèi "a ne Maðar".
Tako su župnici Danijel Lengvel, Maðar, i Ivan Jarniæ, Hrvat, ovim dokumentom dali najljepšu moguæu iskaznicu o hrvatskoj svijesti svojih župljana Medimuraca.

Ta svjedoèanstva potkrijepila je još jedna osoba nehrvatske nacionalnosti. Bio je to Henrik de Gvaltenberg, opunomoæenik De Pryea, vlasnika Meðimurja, kojemu je 20. prosinca 1701. bila dostavljena spomenuta povelja sa svjedoèanstvima meðimurskih župnika. Na kraju isprave on je dodao ove rijeèi: "Potvrðujem da gore potpisana gospoda župnici zaista borave na spomenutom otoku, Meðimurju, izmeðu Drave i Mure, posve na podruèju i na posjedima koji spadaju k èakoveèkoj tvrðavi, pa da je ovdje opæi i javni jezik hrvatski ili slavonski."
Buduæi da je Meðimurje godine 1701. pripadalo Hrvatskoj ne samo na temelju svoje crkvene povezanosti sa zagrebaèkom biskupijom veæ i prema narodnosti tog puèanstva, uspio je Gašpar Maleèiæ sa svojim zahtjevom da se meðimurski pavlini pripoje hrvatskoj, a ne maðarskoj pavlinskoj redovnièkoj provinciji. Veliku zaslugu za to imao je i župnik Donjeg Vidovca i Kotoribe Ivan Jarniæ.

Popis župnika župe Sv. Vid u Donjem Vidovcu u razdoblju od godine 1501. do 1789. i župnici Kotoribe
1. Ivan, župnik (1501) Mihalj, kapelan
Ivan, altarist
Jakob, sveæenik
2. Ivan HORVAT (1640)
3. Ivan STOJKO (1658)
4. Stjepan PODARÈIÆ (1660)
5. Matija VESZAGH (1675-1677)
6. Ivan DUMLICH (1677-1679)
7. Ivan DISPUT (1679-1682)
8. Mihalj ŠIMUNDIÆ (1682 - 1688)
9. Franjo Juraj ŠPOLJARIÆ (1688)
10. Petar KASZONICH (1688-1689)
11. Marko HRANKOVIÆ (1689 - 1698)
12. Ivan ORAÈ (1696-1701)
13. Ivan JARNIÆ (1701-1707)
14. Matija LOVRETIÆ (1707-1726)
15. Grgur LEBENY (1726-1758)
16. Marijan STUKIÆ (1738)
17. Nikola MUHANOVIÆ (1738 - 1760)
18. Jakov HUNJADI (1760 - 1782)
19. Josip ÈUNCIÆ (1782 - 1813)
20. Ignacije MARTINÈEVIÆ (1813-1822)
21. Matija ŠAFRANIÆ (1822-1824)
22. Franjo VLAŠKOVIÆ (1824-1833)
23. Ðuro PADOŠ (1833 - 1868)
24. Alojzije LEPEN (1868 - 1872)
25. Ivan GOLUB (1872 - 1919)
26. Stjepan MALEC (1919-1931)
27. Petar LICHTENBERGER (1931-1941)
28. Franjo BALOG (1941. - 1992)

U srijedu, 4. ožujka 1998., u èakoveèkoj je bolnici u 82. godini života preminuo sveæenik Franjo Balog.
Roðen je u Kotoribi, u rujnu g. 1916. Mladu je misu proslavio u rodnome mjestu u ožujku 1941. Iste je godine postao privremeni upravitelj, a potom i župnik, susjedne župe Donji Vidovec, gdje je službovao 51 godinu, sve do umirovljenja.